Otok Lošinj ima bogatu pomorsku povijest, no ona iako je od svjetskog značenja slabo je poznata na našim prostorima. Upravo zato ćemo ovaj članak posvetiti upoznavanju barem jednog njenog sićušnog djela.
Ribarenje, a kasnije i pomorstvo ključ razvoja Lošinja
Lošinj je dugo bio rijetko naseljen, a prekretnicu u njegovom životu ima prelazak tamošnjeg ruralnog stanovništva na ribarstvo koji se dogodio tijekom 17. stoljeća. Malo po malo dolazi do prihvaćanja novih ribarskih tehnologija, a što utječe na postupni razvoj otoka. Ove novine dovode u iskušenje sve veći broj stanovnika Lošinja da napuste primarno bavljenje poljoprivredom i da se okušaju u ribarenju kao načinu ostvarivanja bolje i lakše zarade. Postupno se na otoku razvija i pomorska trgovina u kojoj stanovnici Lošinja najvećim dijelom prevoze prehrambene proizvode i drvo, i to u početku na kraćim relacijama poput sjevernog dijela Jadrana prometujući između sjeveroistoka današnje Italije i Istre. Kasnije se postupno šire pomorske relacije. Spomenuto ribarenje nije donosilo puno veća sredstva niti puno bolji život najvećem broju Lošinjana, ali je uključivanje u pomorsku trgovinu otvarilo nove mogućnosti, i postpuno mijenjalo život ljudi na otoku. Najvećim dijelom se na ovom zelenom otoku trgovalo drvetom, a važnu ulogu u tom prometovanju robom imala je i sol, što je dovelo do stvaranja imućnijih obitelji koje su zgrtanjem većeg kapitala dobile mogućnost za daljnje uspinjanje na društvenoj ljestvici. Ove su pomorske obitelji akumulirani kapital ulagale u daljnji razvoj poslovanja što je dovelo do gradnje vlastitog brodovlja. Ova je malobrojna kategorija stanovnika otoka Lošinja bila katalizator njegova razvoja.
“Tko je jači taj kvači”
Lošinj je bio pod mletačkom vlašću od početka 15. pa do kraja 18. stoljeća. U to vrijeme on je bio podređen Osoru, što je za posljedicu imalo stalno suparništvo između ova dva otoka jer su Lošinjani morali plaćati Osoranima razno razne namete i poreze. Najveći kamen spoticanja bio je vezan uz osorski kanal kojega su Lošinjani morali održavati po principu “tko je jači taj kvači”. Drugim riječima vlastela Osora je uvelike iskorištavala Lošinjane, i to ne samo u smislu pomorskog poslovanja već i raznim drugim segmentima života zbog čega su Lošinjani morali za svaku sitnicu tražiti dozvolu osorske vlastele, pa i za krčenja zemljišta i izgradnju kuća. Razvoj Lošinja doveo je s vremenom do još jačeg antagonizma između stanovnika ovih otoka jer je sve veći profit bio primamljiv Osoranima koji su u njemu tražili svoj što veći dio kolača. Sukobi su kulminirali u 18 . stoljeću. U pojedinim kriznim situacijama Mletačka je Republika nastupila kao zaštitnik Lošinjana u odnosu na samovolju osorske vlastele.
Ovaj je nagli procvat Lošinja zahvaljujući pomorskoj trgovini doveo do promjena u strukturi stanovništva jer se uslijed boljih uvjeta života ovdje ne samo rađao veći broj djece već su se na otok doseljavale brojne obitelji kako bi dobile priliku za bolji život. Međutim ovaj prilično nagli razvoj pomorstva na Lošinju prekida se s padom Mletačke Republike na izmaku 18. stoljeća.
Piše: Sonja Kirchhoffer
