5 velikih pobuna Hrvata

Iako su svi završili neuspjehom, ovi primjeri oružanog otpora prema (uglavnom stranim) ugnjetavačima poslužili su kao nadahnuće budućim generacijama koje nisu željele trpjeti nepravdu i nasilje „velikih“ nad „malima“.

Ustanak Petra Svačića 1091. – 1097.

Nakon smrti velikog kralja Dmitra Zvonimira bez imenovanog nasljednika 1089. u hrvatskom je kraljevstvu nastala dinastička kriza. Prvo su kao vladara postavili Zvonimirova nećaka Stjepana, ali on je umro nakon nepune dvije godine također bez nasljednika. Kako je Zvonimir bio dinastički vezan s mađarskim Arpadovićima, njegova udovica Jelena pozvala je brata Ladislava I. Svetog da preuzme vlast u Hrvatskoj. Iako je stanovništvo između Save i Drave brzo prihvatilo njegovu vlast, u južnim je krajevima naišao na otpor plemića okupljenih oko Petra Svačića (ili Snačića), koji je u Zvonimirovo vrijeme vladao nepoznatim dijelom Hrvatske kao ban. Pobuna plemstva okončana je vojnom silom u vrijeme Ladislavova nećaka Kolomana, koji je porazio Petrovu vojsku kod Gvozda 1097., a tijekom idućih osam godina stekao vlast u ostatku Hrvatske. Svačić je, međutim, stekao slavu kao posljednji hrvatski „narodni kralj“ (iako nikad nije okrunjen).

Hvarska buna 1510. – 1514.

U 16. se stoljeću Hvar nalazio pod vlašću Mlečana. Mletačka je vlada otočanima nametnula svoje knezove, čime je zadirala u dotadašnji komunalni sustav, ali su pritom plemićka vijeća zadržala veliku ulogu u lokalnoj samoupravi. Pučani su formirali vlastite skupštine i tako željeli osigurati poštivanje svojih prava te ostvariti određen stupanj kontrole nad odlukama plemićkih vijeća. Odbijanje tih zahtjeva bio je glavni uzrok sukoba između pučana i plemića. Neposredan povod ustanka koji je izbio pod vodstvom Matija Ivanića 1510. bila je samovolja plemstva nad pučanima, posebice silovanje djevojaka. Prvotni sukob izbio je između plemića i pučana, ali nakon što su Mlečani stali u obranu plemića, ustanak je prerastao u borbu protiv mletačke vlasti općenito. Ustanak je slomljen intervencijom mletačke flote u rujnu 1514., nakon čega je vraćen prijašnji sustav te pogubljeno 20 vođa ustanka. Sam Ivanić uspio se spasiti bijegom na područje Neretve, a zatim u Rim.

Seljačka buna 1573.

Pritisnuti velikim nametima i osobnim terorom koje su provodili lokalni plemići, među kojima je na posebno zlom glasu bio Franjo Tahy, kmetovi na vlastelinstvima Susedgrad, Stubica i Cesargrad podigli su ustanak pod vodstvom Ambroza Gupca, kasnije prozvanog Matija. Nakon početnih uspjeha i širenja ustanka na okolna plemstva (uključujući neka u Sloveniji), ustanici su doživjeli nekoliko vojnih poraza. Konačan udarac buni zadan je u bitki kod Stubičkih Toplica 9. veljače. Nakon žestoke bitke feudalna vojska podbana Gašpara Alapića razbila je seljačku vojsku i zarobila Gupca. Odveden je u Zagreb i smaknut na veoma okrutan način. Gupčeva legenda ostala je simbolom otpora protiv nepravde i stoljećima kasnije. Vrijedi istaknuti da ga se u Hrvatskoj od 1918. nadalje smatra narodnim junakom, bez obzira na to kakav je bio vladajući režim.

Ustanak mornara u Boki Kotorskoj 1918.

Hrvati su se tijekom Prvog svjetskog rata borili kao dio austro-ugarske vojske. Posebno velik udio imali su u mornarici, gdje su sačinjavali oko trećine ukupnog ljudstva. Bili su, međutim, znatno slabije zastupljeni među časnicima, gdje su dominirale osobe austro-njemačke narodnosti. Iako su u početku bili prilično motivirani boriti se za habsburšku krunu, nestašice osnovnih namirnica, veliki gubitci hrvatskih vojnika na kopnenim bojištima, nedopuštanje uzimanja dopusta i socijalne razlike rezultirale su rastućom ogorčenošću mornara i željom za okončanjem sukoba. Širenje komunističkih ideja preko hrvatskih vojnika koji su se vraćali iz zarobljeništva u Rusiji, koja je nakon Oktobarske revolucije istupila iz rata, također je imalo odjek među mornarima. Dana 1. veljače 1918. mornari u Boki kotorskoj (tada u sastavu Trojedne kraljevine) otkazali su poslušnost zapovjedništvu. Na brodovima su se pojavile crvene zastave kao znak pobune i međunacionalne solidarnosti. Ustanici nisu bili dobro organizirani, niti su se mogli dogovoriti oko ciljeva. Stoga je pobuna ugušena već 3. veljače dolaskom ratnog brodovlja iz Pule. Pobunjenici su se predali bez borbe. Četvorica kolovođa (tri Hrvata i jedan Čeh) osuđeni su na smrt strijeljanjem, dok su mnogi drugi zatvoreni ili smijenjeni sa službe na brodovima.

Pobuna Hrvata u Villefranche de Rouergueu 1943.

Kada je postalo jasno da nema dovoljno etničkih Nijemaca da bi se podmirile potrebe Waffen-SS-a, počele su se ustrojavati jedinice drugih nacionalnosti. Jedna od njih bila je 13. gorska divizija Waffen-SS-a, nazvana Handžar prema vrsti osmanskog kratkog mača. Činili su je pretežito muslimani s područja današnje BiH, ali i Hrvati te manji broj Nijemaca. Nakon početne obuke u Njemačkoj, novaci su upućeni u francuskih gradić Villefranche de Rouergue. Okrutni postupak Nijemaca prema novacima naveo je manji dio jedinice na pobunu. Zarobili su svoje časnike i nastojali uspostavili kontakt sa zapadnim Saveznicima kako bi prebjegli na njihovu stranu, ali bez uspjeha. Nijemci su ustanak ugušili te izvršili krvavu odmazdu (izvori se ne slažu oko točnog broja pogubljenih). Nakon oslobođenja grada lokalne su vlasti u čast hrvatskih vojnika nazvale jednu ulicu Avenue des Croates (Bošnjaci tada nisu smatrani zasebnim narodom, već Hrvatima muslimanske vjere).

Piše: Boris Blažina

Komentari