Crna smrt odnosno kuga, vjerojatno najgora pošast u povijesti čovječanstva, nije poštedjela ni hrvatsku obalu. Kuga je dalmatinske gradove pogodila već krajem 1347. ili početkom 1348. ovisno o gradu. Vjerojatno su je donijeli pomorski trgovci, ali nije jasno iz kojeg je smjera došla. Vratila se u nekoliko navrata tijekom istog stoljeća, a epidemije su zabilježene čak i u 19. stoljeću. Nažalost, sačuvano je malo izvora i napisano malo radova o Crnoj smrti u Hrvatskoj. Gotovo svi se isključivo bave dalmatinskim gradovima.
Kronika A Chuteis Tabula opisuje kugu u Splitu te nam svjedoči kako su tadašnji ljudi pandemiju povezivali s prirodnim znamenjem:
U ono je vrijeme bio zaražen zrak i postao mračan i taman, i mnogi su dijelovi svijeta bili zaraženi smrtonosnom pošasnom bolešću. Sunce je bilo postalo svo mračno usred dana, a zvijezde su se kao u doba noći vidjele na nebu. Mjesec, mračan i tmuran pomrčao je. Repatica s velikim repom pojavila se svjetlucajući na nebu u zapadnim stranama, i ostale su se zvijezde s neba vidjele kako sa svoga položaja padaju na zemlju. Vidjelo se otvoreno nebo, i iz putanje što će se otkriti izlazio je svjetlucav nebeski oganj goreći strahovitim plamenom i jakom svjetlošću pojavljujući se noću čitavom svijetu na istočnoj strani. Veliki potres strahovito je vladao na mnogim mjestima i u mnogim dijelovima svijeta, pa su zato mnoge građevine ležale na zemlju oborene. Razni su vjetrovi, uzavrevši, pritiskujući i s najvećim naletom zviždeći duvali. More uznemireno i naduveno, dižući se uvis nije prestajalo rikati, i svi su elementi davali bolne i tužne znakove.
Dubrovačke su vlasti prve u Europi pokušale karantenom spriječiti širenje kuge s otoka Šipana, ali bez uspjeha. U dubrovačkim su kronikama bolesti nazivali peste, pestilenza, male contagiosa ili malatia. Znakovito je da se riječ peste pojavljuje prvi put upravo vezano uz Crnu smrt jer su prethodne epidemije kuge (901. i 1293.) obično nazivali mortalita. Kao i u ostatku Europe, pošast su smatrali znakom Božjeg gnjeva, uzalud tražili lijekove ili okrivljavali Židove itd. Te kronike sadrže i podatke o ljudskim gubitcima, koji se za Dubrovnik kreću od 1500 do 10.000 ljudi. Kako je najniža procjena ujedno i najstarija, a veću treba uzeti s rezervom jer je upitno je li Dubrovnik uopće imao toliko stanovnika, moguće je da se broj mrtvih vremenom preuveličavao. Međutim, broj mrtvih svakako je bio iznimno visok jer je sačuvana zakonska odredba iz 1351. u kojoj stoji da rizničari katedrale sv. Marije jednostavno ne stignu obraditi velik broj oporuka koje im pristižu.
A Chuteis Tabula svjedoči nam o općem osjećaju nemoći u kugom pogođenoj Dalmaciji:
Zatim je počela ova bijesna kuga pretrčavajući po čitavom svijetu smrtno bjesnjeti protiv jadnih ljudi i slabiti njihove snage tako, kako se pojavljivao nekom čovjeku neki znak žlijezde ili crnog prišta na njegovu tijelu s vrućinom groznice, i on nije imao više nikakve nade da će više živjeti na ovom svijetu, već najprije odmah pobožno svoje grijehe i skrušenim srcem ispovijedajući svećeniku i preporučujući svoju dušu Bogu a sastavljajući oporuku, odmah trećeg dana ili četvrtog dušu je ispuštao. A ostali ljudi, koji bijahu zdravi, videći tako strašnu smrt i mnoge za kratko vrijeme kako umiru od nevjerojatne kužne bolesti, od prevelikog straha postajahu gotovo bez daha i bezumni, bojeći se slična slučaja i misleći da je nastupio prorečeni konac svijeta. Koliko su tužni dani bili kad se vidjelo jadne žene kako trgaju kose i prsa i haljine. O koliko se veliko zavijanje i plač ljudi uzdizao k nebu!
Podatci o Crnoj smrti u drugim krajevima Hrvatske, kako je spomenuto, vrlo su oskudni. Sačuvani su podatci o kasnijim epidemijama kuge. Primjerice, prvi spomen kuge u Rijeci datira tek iz 1599. godine. U Istri je u 15. stoljeću zabilježeno čak 9 epidemija kuge, na Rabu 8 i na Pagu 3, ali o pojavi Crne smrti 1348. možemo samo pretpostaviti na temelju pojave epidemije na svim ostalim dijelovima istočnog Jadrana. Iz Istre su sačuvani i podatci da su se stanovnici u 15. i 16. stoljeću molili sv. Roku, sv. Fabijanu i sv. Sebastijanu za zaštitu od kuge. Gradili su crkvice na ulaze u mjesta kako bi čuvale od dolaska kuge te postavljali natpise zahvale na crkvama i mjestima hodočašća nakon što bi epidemija prošla. Drugi su se pomirili sa sudbinom i prihvatili kugu kao svojevrsnu pravdu jer podjednako pogađa i bogate i siromašne. O tome svjedoči niz prikaza plesa mrtvaca (danse macabre) u Istri, gdje su pripadnici različitih društvenih slojeva prikazani združeni u plesu koji vodi Smrt. Najpoznatiji primjeri tih prikaza nalaze se u kapeli sv. Marije na Škrilinah kod Berma i u crkvi Sv. Trojstva u Hrastovju (danas u Sloveniji).
Piše: Boris Blažina
