Svijet je danas prepun lažnih informacija i za snalaženje u njemu potrebno je doslovno sito za prosijavanje. U tom kaosu najviše vremena bi trebalo utrošiti za razlikovanje istine od laži. Naravno, u tome ne pomaže činjenica da živimo u instant svijetu, u kojem vlada neutaživa glad za novim šokantnim informacijama, zbog čega je plasiranje laži postalo svakodnevica. Nekada je lažiranje posljedica namjere, a nekada površnosti, no neovisno o namjeri, laž je laž jučer, danas, a bogami bit će to i sutra.
Moć propagande
Lažne informacije su nekada bile obuhvaćene pojmom propaganda, koja je podrazumijevala širenje i lažnih i istinitih informacija, dok se danas nekako češće koristi sintagma lažnih vijesti. Lažne informacije imaju svoju dugu povijest postojanja i nisu od danas. Ono što je bitna razlika u odnosu na ranija zbivanja, je to što se danas laž može plasirati brže i uspješnije nego ikada prije. Kao primjer te duge povijesti laganja, na kratko ćemo se osvrnuti na stari Rim, u vrijeme pred kraj Republike kada se rimska država našla u totalnom kaosu građanskih ratova. U tom kritičnom periodu došlo je i do sukoba na relaciji Oktavijana i Marka Antonija, koji su od statusa saveznika došli do onoga ljutih neprijatelja. Uvrede su pljuštale na obje strane, pa je tako Oktavijan proglasio svog nekadašnjeg saveznika, između ostalog, notornim pijancem. Nije da je Marko Antonije zaostajao u tom propagandnom ratu, iako je bio znatno lošiji govornik od Oktavijana, ali je ovaj bio u boljoj poziciji, ponajprije jer se nalazio u središtu moći. Upravo zbog činjenice da je Oktavijan širio informacije i, dakako dezinformacije iz samog Rima, u međusobnom prepucavanju lažima, izvojevao je prvo pobjedu u propagandnom ratu, a kasnije i u onom na bojnom polju. Ovaj sukob dobro ocrtava moć propagande, pa i onda kada je ona lažna.
Falsifikat ili ne?
Poseban oblik lažiranja stvarnosti čine dokumenti koji mogu biti djelomične ili potpune krivotvorine. Međutim, upitno je možemo li kada je u pitanju Qualiter ili Pacta conventa (u prijevodu s lat. Zaključeni sporazum) govoriti uopće o kategoriji falsifikata. Zašto je tome tako? Qualiter je bilješka koju nalazimo u prijepisima “Povijesti salonitanskih i splitskih nadbiskupa”, Tome Arhiđakona. Ona nije integralni dio Tominog teksta već je njegov dodatak i to umetnut od strane nepoznatog autora, koji je želio dati svoj osvrt na Tomino isto tako narativno izlaganje. S obzirom da ono što se naziva Qualiter nije dokument već zabilješka ovdje ne bismo trebali koristi terminologiju falsifikat, no ukoliko je takav pristup pod must, onda bi to bila krivotvorina. Za ovom se zabilješkom, najčešće posezalo kako bi se smanjila političko-gospodarska i ina šteta za Hrvatsku do koje je došlo osvajanjem hrvatskog teritorija od strane mađarskog kralja krajem 11. stoljeća. Pa krenimo od događanja koja su prethodila 1102. godini.
Događaji koji su prethodili 1102. godini
Naime, nakon smrti hrvatskog kralja Dmitra Zvonimira 1089. započinju nemiri koji su dobrim dijelom uzrokovani nepostojanjem muškog nasljednika, koji bi preuzeo vlast u Hrvatskom Kraljevstvu. Zvonimirov sin Radovan nije više u tom trenutku na životu, a kći Klaudija kao ni majka joj, nisu u skladu s patrijarhalnim sustavom moći, mogle kao žene preuzeti vlast. Vlast tada preuzima nećak kralja Petra Krešimira IV., Stjepan II. On je u tom trenutku samo onemoćali starac kojega su navodno na silu izvukli iz samostana, gdje se zavukao zbog bolesti. Na prijestolju je bio samo dvije godine, konkretno od 1089. do 1091. godine, a u tom razdoblju dolazi očekivano do slabljenja središnje vlasti, što ne začuđuje s obzirom na njegovo loše zdravstveno stanje. Ubrzo nakon Stjepanove smrti, umire i Jelena Lijepa koja, kao Mađarica, prijestolje prepušta svom bratu kralju Ladislavu. Arpadovići su svoje pravo na hrvatsko prijestolje temeljili na rodbinsko-dinastičkim vezama. Oni koji su podržavali Trpimiroviće smatrali su pak da vlast mora ostati u hrvatskim rukama. U vrlo nestabilnoj situaciji hrvatsko plemstvo, barem dio njega, izabire za novog vladara Petra Snačića ili Svačića. Međutim u Supetarskom kartularu se spominje i jedan drugi kralj, kralj Slavac što bi ukazivalo na podijeljenost hrvatkog plemstva, koja vrlo vjerojatno podrazumijeva međusobne sukobe, a koji su kasnije uslijed same nesloge i međusobnog podmetanja nogu, doveli do gubitka hrvatske samostalnosti. Novi vladar Petar vlada, prema mišljenju suvremenih historiografa, najvjerojatnije kao neokrunjen vladar, od oko 1093. do svog poraza 1097. godine. Izbor novog vladara izazvao je dinastički rat za hrvatsko prijestolje. U tim nemirnim vremenima Ladislav se zaputio prema Hrvatskoj, no morao se vratiti jer je došlo do napada Kumana na Ugarsku. Bio je to za Ladislava kraj borbe na ovom području, no za Mađarsku tek privremeni predah. Ladislava je nakon smrti 1095., naslijedio najstari nećak Koloman, koji kreće na Hrvatsku. Petar Svačić u sukobu s Kolomanom doživljava poraz u bitki na Gvozdu, na području koje danas nosi u svom imenu sjećanje na Svačića, te se zbog toga i naziva Petrovom gorom.
Petar Svačić je u bitci izgubio života, što je ili posljedica razjedinjenosti hrvatskog plemstva ili je pak riječ o mogućnosti da su mađarske snage u tom trenutku već bile prevelik zalogaj za Hrvatsko Kraljevstvo. Koloman će kasnije prodrijeti sa vojskom do istočne obale Jadrana te će se kruniti u Biogradu na moru. Tim činom ugarski je vladar dobio ovlasti nad Hrvatskom od Drave do Jadrana. Ovdje dolazimo do ključnog pitanja: Je li mađarski kralj primjenom sile osvojio Hrvatsku ili je pak riječ o sporazumu kojim je mađarski kralj preuzeo hrvatsko prijestolje. Više o bilješki koja je zakomplicirala već i onako kompleksne stvari pročitajte u skorašnjem nastavku….
Piše: Sonja Kirchhoffer
