Dabar u Lici ima sasvim drugo značenje

Ponekad se u nazivima mjesta nađe riječ koja je svima poznata, ali je njeno staro značenje izgubljeno, pa nas navodi na krivi zaključak. Jedna od njih je i dabar, a nema nikakve veze s istoimenom životinjom oštrih zuba.

Postoji mjestašce Dabarna Maloj Kapelikoje se spominje još 1379. godine. U srednjem vijeku u njemu su živjela plemena Dabran i Zagorac. Danas je u sastavu grada Otočca. U njemu, prema zadnjem popisu stanovništva, živi tek dvjestotinjak ljudi.

Ličanima i planinarima je dobro poznato da na Velebitu i u Lici postoji nekoliko lokacija u čijem imenu stoji riječ dabar: Ravni Dabar, Crni Dabar i Došen Dabar u općini Karlobag. Nekada su to bila naseljena sela smještena na srednjem Velebitu. Stanovništvo se raselilo 70-ih godina prošlog stoljeća, a lokalna škola u Ravnom Dabru, do koje su mali Ličani i Ličanke kilometrima morali pješačiti, radila je 1930. – 1970. godine. Posljednje, 1970. godine planinsku je školu polazilo svega 20 učenika. Srećom, zgrada nije propala, nego je 1986. obnovljena i preuređena u planinarski dom.

Trajna naselja u području srednjeg Velebita počela su nicati krajem 17. stoljeća, nakon što su Osmanlije otjerani iz tog kraja. Tada su našu najveću planinu prekrivale šume prašumskog tipa, pa su prvi stanovnici morali paliti guste jelove šume i krčiti raslinje da bi se mogli naseliti. Kao prvi stanovnik Crnog Dabra spominje se oko 1683. neki Dilinoga Devčić s obitelji, koji je Osmanlijama navodno krao stoku.

Spomenuta mjesta nisu dobila ime po zdepastom glodavcu. Da bismo došli do pravoga značenja, potrebno je vratiti se u povijest jezika. Naime, dabar označava kotlinu koja se duboko usjekla usred visokih obronaka. Takva dolina ima oblik korita i nema vode. Riječ dabarje vrlo stara i praslavenskog je podrijetla (*dъbrь), a množina glasi dabri. Između dabra kao životinje i dabra kao krškog oblika postoji i razlika u izgovoru. Ako se misli na lički dabar, prvo a izgovara se kratko, kao da se proguta prvi slog.

Do 70-ih godina svi su dabri srednjeg Velebita bili naseljeni i obrađivani. Život je bio težak, astanovništvo se moralo boriti protiv neprijatelja, protiv zvijeri i teških vremenskih neprilika. Kako je nestajalo gorštačko stanovništvo i tradicionalan način života, tako su nestajale riječi o prirodnim pojavama. Danas se dabar nalazi u osnovi mnogih naziva na krškom području Like i sjeverne Dalmacije.

Iz zastarjelih riječi često možemo proniknuti, barem djelomično, kako su ljudi nekad živjeli i što im je bilo važno. Bogatstvo hrvatskih riječi za raznolike krške pojave dokaz su stoljetnog kontinuiteta života u našim planinskim predjelima.

Piše: Marsela Alić

Komentari