Ime aksolotl se u grubo prevodi kao vodeno čudovište. No kada pogledate ta tzv. vodena čudovišta ona su toliko neodoljiva da jednostavno ne možete skrenuti pogled s njihovih, usudili bismo se reći, ljupkih lica. Naravno, uvijek će biti izuzetaka koji neće dijeliti ovo naše mišljenje, no tako je zapravo u svemu. Svijet bi bio vjerojatno vrlo dosadno mjesto da tome nije tako.
Spominju ga još Azteci
Legenda kaže da aksolotl predstavlja životinjski oblik strašnog aztečkog boga Xolotla povezanog sa podzemnim svijetom i smrću. U osnovi stručnjaci koji se bave proučavanjem mitologije navode da poanta ove priče je da prenesu poruku o tome da aksolotl nije ni čovjek ni životinja već božanstvo.
Ta kobna nasmijana ustašca
Danas možemo reći da postoje dvije grupe ovih daždevnjaka. Jedna koja je kritično ugrožena i koja živi u svom jedinom prirodnom staništu, a to je ono na jezeru Pátzcuaro u Meksiku. Ti su aksolotli sivosmeđe boje i lako ih je razlikovati od ostalih. U drugu grupu ulaze oni svijetli, kakve smo navikli gledati, a koji se uzgajaju u zatočeništvu. Naime, aksolotli su u Europu stigli iz Meksika još u drugoj polovici 19. stoljeća, a zbog svog dražesnog izgleda ubrzo su postali iznimno popularni ljubimci koji su se počeli lako razmnožavati u zatočeništvu.
Kobna ustašca
Aksolotl ima upečatljiv izgled pa kada ga jednom vidite nikada ga nećete zaboraviti. Oni nikada ne odrastu i uvijek zadržavaju svoj dječji izgled. Osim što su vječito “maleni” imaju nevjerojatne regenerativne sposobnosti pa mogu lako nadomjestiti svoje izgubljene udove. Njihovoj slatkoći pridonose pernate škrge koje djeluju poput kosice, a posebnosti u njihovom izgledu doprinose i usta koja su uvijek u “nasmijanom” položaju. No da taj izgled vara osjetile su brojne životinjice poput sićušnih ribica, rakova i drugih za koje su se ta ustašca pokazala kobnim jer su ih usisala poput usisavača .
Časne sestre ključne u očuvanju
Računa se da ovih malih vodenih čudovišta ima još oko stotinu u prirodnom staništu. No ta brojka može biti i manja. Meksička vlada podupire njihovo očuvanje, a grupa međunarodnih stručnjaka traži načine da se vrsta održi. Toj borbi za njihov opstanak priključile su se i meksičke redovnice iz dominikanskog samostana. U pitanju je mala grupa redovnica koja broji nešto više od 20 sestara. Njihov samostan iza sebe ima 150 godina dugu tradiciju proizvodnje sirupa, koji navodno liječi kašalj, astmu, anemiju i koješta drugo. Sirup koje prave bazira se na ovim vodenim čudovištima kao jednom od ključnih sastojaka. Upravo su se one uključile u ovu akciju. Naravno želimo vjerovati da su to učinile ne samo kako bi sačuvale svoju tradiciju već i očuvale cijelu vrstu. Omar Domínguez, konzervatorski biolog sa Sveučilišta Michoacán u meksičkom gradu Moreliji kaže da ako projekt ne uspije vrsta će izumrijeti za dva do tri desetljeća. Ove redovnice žive u blizini prirodnog staništa ovih daždevnjaka i brinu o velikom broju njih. Daždevnjaci su smješteni u kontejnerima u dvije prostorije njihova samostana. Tri do četiri redovnice u timu redovito ovim vodenim čudovištima mijenjaju vodu i hrane ih glistama odnosno hranom iz njihova prirodnog okoliša. Osim toga redovnice ih mjere i mikročipiraju te vode računa o njihovom razmnožavanju. Kako već dugo izrađuju popularan sirup od njih, one imaju neprocjenjivo iskustvo u njihovom uzgoju i poznavanju zbog čega bi prema mišljenju znanstvenika mogle biti ključne u očuvanju njihove vrste.
Važno je za njihov opstanak i to što je njihov samostan najbliže njihovom prirodnom staništu, zbog čega ovdje imaju i najviše mogućnosti za preživljavanje bez da se zaraze nekim stranim uzročnikom bolesti. Ovo je prvi poznati slučaj u povijesti da su se službeno gledano pripadnici jedne religijske skupine uključili u borbu za spas neke vrste, zbog čega unatoč kontradiktornosti uloge ovih redovnica navijamo za njih i ova mala dražesna vodena čudovišta jer im je to, kako se čini, jedina šansa.
Piše: Sonja Kirchhoffer
