Znate li koji je grad ponio ne baš laskavu titulu najnesretnijeg u SAD-u?

Helping the Homeless in Springfield, IL Facebook

Iako je tema ovog članka nesretan grad, započet ćemo sa sretnim gradovima. Prema istraživanju agencije Fast Company, a koje je provedeno prije nekoliko godina, prva tri mjesta među najsretnijim gradovima svijeta zauzeli su: Rio de Janeiro u Brazilu, Sidney u Australiji i Barcelona u Španjolskoj. Mjerila sreće u toj anketi bila su tipično potrošačka: trgovački centri, koncerti i uopće zabavni sadržaji. Sigurni smo da se stanovnici brazilskih favela ne bi složili s procjenom Ria kao najsretnijeg na svijetu. Favele kao sirotinjske četvrti ne samo da nemaju pristup zabavnim sadržajima već su njihovi stanovnici izloženi nasilju i poticanju na kriminal, u kojem zone bijelog i crnog uvijek imaju sivu boju. O relativnosti ovako provedenog mjerenja o sretnim gradovima zorno svjedoči prošlogodišnje mjerenje sreće u svijetu, a koje je provela marketinška agencija Gallup. Spomenuta nezavisna agencija djeluje od prve polovice 20. st. i isprofilirala se u jednu od najrelevantnijih marketinških agencija na svijetu. Njezina istraživanja daju već znatno logičnije rezultate po pitanju sreće i nesreće, pa je tako oprečno rezultatima agencije Fast Company najsretnijim gradovima proglasila: Helsinki u Finskoj, Aarhus u Danskoj i Wellington na Novom Zelandu. Želite li saznati koji je grad i zašto ponio ne baš laskavu titulu najnesretnijeg, pridružite nam se na putovanju, na istočno područje SAD-a, u američku saveznu državu Ohio?

Domino efekt

U  najnesretniji grad, u provedenoj anketi spomenute agencije Gallup, ušao je tipičan mali američki gradić Springfield. Springfield je grad koji je velikim dijelom svoje bogatstvo temeljio na proizvodnji automobila i poljoprivrednih strojeva, no krajem 20. st. došlo je do naglog slabljenja industrije, što je teško pogodilo ovaj gradić čije je stanovništvo ovisilo o proizvodnji. Automobilska industrija smanjila je svoje radne kapacitete zbog pojačanog procesa automatizacije. Gospodarski pad, koji je doveo do velikog gubitka radnih mjesta imao je domino efekt pa je tako došlo do naglog siromašenja i smanjenja broja gradskog stanovništva koje je doslovno išlo “trbuhom za kruhom”. Springfield je u nekoliko desetljeća izgubio više od jedne četvrtine stanovništva. Uz to u relativno mirnom gradiću za američke pojmove došlo je do naglog porasta kriminala i nasilja, a alkohol i droga postali su svakodnevica zbog koje kažu poslodavci “muku muče” s nalaženjem zaposlenika koji mogu proći testiranje na droge.

“S konja na magarca”


Ono što je stanovnike Springfielda učinilo još nesretnijima je činjenica da su nekada živjeli znatno bolje i sigurnije, a u kratkom vremenskom roku su se suočili s nizom nevolja. Iako se mnogi neće složiti s tvrdnjom da je puno teže kada “s konja padneš na magarca”  nego kada si stalno na magarcu, upravo analiza života u ovom gradu i razmišljanja njegovih stanovnika potvrdila su da je tome tako. Od grada kojega je Newsweek Magazine 1983. proglasio  “američkim gradom iz snova”, koji je imao malu stopu kriminala, dobro sveučilište, stabilne rasne odnose, perspektivno gospodarstvo i dobru prometnu povezanost došao je gotovo “preko noći” u grad bez budućnosti. Najveća tragedija za grad bio je gubitak visoko plaćenih radnih mjesta, koji je imao nesagledivi efekt na cjelokupni život grada, znatno ga unazadivši.

Život srednje klase nemoguća misija

Zbog pada standarda i odlaska bogatijeg sloja došlo je do pada kupovne moći, a tako je u gradu ostalo samo 15 posto stanovništva sa završenim fakultetom. Plaće običnih radnika su se smanjile, a život srednje klase je za mnoge postao nedostižan. Najbolji poslovi za ljude bez diplome su u proizvodnji, no kako je tu posla malo grad se sve više oslanja na uslužne djelatnosti. Mladi koji se odluče otići na fakultet u pravilu se više ne vraćaju. Danas novi projekti pokušavaju vratiit život u grad. Grad se tako pokušava obnoviti kroz privlačenje novog stanovništva, koje će ovdje živjeti i raditi pri čemu će to biti pretežno poslovi u području građevine i izgradnje cesta, odnosno u djelatnostima koje su potrebne zbog daljnjeg razvoja usko povezanog s povećanjem broja stanovnika. Do sada je stotine milijuna uloženo u Springfield, u njegovo novo središte gdje su sagrađene nova bolnica, klizalište, muzej, pivovara i umjetnički centar. No, za sada rezultati su daleko od očekivanih.

Pravac sreće?

Agencije koje procjenjuje odnos sreće i nesreće pred sobom imaju nezahvalan posao jer treba pronaći model koji će dati što preciznije rezultate, a koji mora uzeti u obzir u i objektivne i subjektivne čimbenike sreće. Objektivni uvjeti su oni egzistencijalne prirode poput osiguranja osnovnih egzistencijalnih potreba dok je za sreću potrebno puno više od toga. Zapravo ukoliko pročitamo knjigu “Sretni grad”, Charlesa Montgomeryja uočit ćemo da uprava Springfielda sasvim krivo sreću povezuje isključivo s čisto egzistencijalnim uvjetima, koji su, da se ne zavaravamo nužni preduvjet sreće, no nisu sreća sama po sebi. U tom smislu čovjek postiže veću razinu sreće ne na osnovu broja zabavnih sadržaja ili trgovačkih centara već na osnovu postizanja socijalne pravde koja omogućava solidne preduvjete za život apsolutno svima. Jednostavan osjećaj pripadanja zajednici i veze s ljudima oko nas, daju smisao životima u kojima je važno da društvo pruži svakom pojedincu mogućnost da ostvari svoje pune potencijale. Upravo situacija sa Springfieldom dijelom može podsjetiti na onu našu, zbog koje bi neko istraživanje sreće odnosno nesreće u državama Europe, pokazalo da smo zasigurno jedna od najtužnijih nacija Europe.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari