Ne znamo jeste li čuli za Murada Jacoba Kevorkiana, američkog patologa i zagovornika eutanazije odnosno prava na dostojanstvenu smrt. Ako niste čuli za njegovo ime ili se jednostavno ne sjećate da ste za njega čuli, možda ste gledali nagrađivani film koji nosi naziv “Ne poznajete Vi Jacka” iz 2010. godine, a koji je snimljen prema Kevorkianovom životu, i u kojem glumi proslavljena glumačka ekipa poput Al Pacina, Johna Goodmana, Susan Sarandon i drugih. Ovaj je kontroverzni liječnik prema osobnom priznanju asistirao više od stotinu puta u potpomognutom samoubojstvu u razdoblju između 1990. i 1998. godine, a zbog čega je nazivan i kao “Dr. Smrt” i “Anđeo smrti”. Ako vas zanima ova tema koja izaziva još uvijek kontroverze, pridružite nam se u čitanju današnjeg članka.
Pitanje eutanazije vrlo je osjetljivo i gotovo da nitko nije ravnodušan prema ovoj tematici. Grubo gledano ljudi se dijele u dva ekstrema po tom pitanju, tako su s jedne strane oni koji eutanaziju bezrezervno podržavaju i oni koji joj se apsolutno protive. Kevorkian je cijelog života bio opsjednut smrću, a prvi puta je asistirao u potpomognutom samoubojstvu 1990. godine. U pitanju je bila eutanazija žene srednje životne dobi, koja je bolovala od Alzheimerove bolesti, a zvala se Janet Adkins. U to vrijeme u zakonodavstvu nije bilo “ni slova” o potpomognutom samoubojstvu, tako da Kevorkian nije mogao biti osuđen za svoj čin. No, nije da nije bilo posljedica, godinu dana kasnije oduzeta mu je liječnička dozvola, ali ga to nije spriječili da aktivno i dalje sudjeluje u ovakvim potpomognutim samoubojstvima.
Zašto je Kevorkian raskrstio s Bogom?
Kada je u pitanju Kevorkian sigurno je jedno, a to je da je imao briljantan um. Njegov odnos prema Bogu ili bolje rečeno njegovo odbacivanje, ima svoje izvorište u obiteljskoj povijesti. Roditelji su mu bili Armenci koji su pobjegli pred etničkim čišćenjem, a koje se provodilo na području tadašnjeg Osmanskog Carstva odnosno današnje Turske u vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata. Upravo je to utjecalo na Kevorkianov stav prema religiji s kojom je, kako je sam govorio, raskrstio u dvanaestoj godini života jer je smatrao da kada bi Bog postojao onda se ne bi događale stvari poput genocida Armenaca.
Kevorkian je od početka bio genijalac koji je pokazivao izniman talent za jezike, a bio je nadaren i za slikarstvo i glazbu, zapravo sve mu je išlo od ruke, pa je tako i medicinu završio s nevjerojatnom lakoćom, nakon čega je gotovo odmah dobio radno mjesto na Sveučilištu Michigan. Uz tu genijalnost krasila ga je i nepokolebljivost u stavovima što je još došlo do izražaja tijekom njegova rada na Sveučilištu. Kevorkianov radikalan prijedlog da se osuđenici na smrt iskoriste za transplantaciju organa i uopće medicinska istraživanja dovele su ga u ozbiljan sukob sa Sveučilištem, a koji je završio njegovim napuštanjem matične institucije.
Odbijenica Pentagona i sudjelovanje u potpomognutim samoubojstvima
Poslije toga radio je kontroverzne eksperimente s transfuzijom krvi u Općoj bolnici Pontiac. U tom razdoblju nastojao je osmisliti princip transfuzije krvi s neposredno preminulih u žive pacijente. Bio je uvjeren da će vojska biti zainteresirana za ovaj medicinski eksperiment, no zvuči čudno, ali Pentagon je njegov prijedlog projekta odbio.
Kevorkian je danas najpoznatiji po svom sudjelovanju u potpomognutim samoubojstvima, no najveće zamjerke njegovom pomaganju su usmjerene što velik broj njegovih klijenata nije uopće bolovalo od smrtonosnih bolesti. Upravo tu dolazimo do “skliskog” područja koje otvara pitanje u kojim je to situacijama eutanazija dozvoljena, a u kojima nije. Velik broj od strane Kevorkiana eutanaziranih ljudi patio je od depresije, i stručnjaci smatraju da bi uz psihološku potporu našli smisao življenja. Iako se on sam zalagao za obaveznu psihološku procjenu pacijenata prije odobrenja postupka usmrćivanja, često je ljude otpratio na onaj svijet u roku od 24 sata nakon što ih je prvi puta vidio. Bio je to prekratak period da bi se prosudilo je li netko zaista “došao do zida”, osim u slučajevima terminalnih faza bolesti i kada je čovjeku preostala samo patnja. U cijeloj toj njegovoj životnoj priči najveću nevolju mu je donijelo sudjelovanje u eutanaziji Thomasa Youka koji je bio u terminalnoj fazi neurološke bolesti nazvane amiotrofična lateralna skleroza. Ova bolest onesposobljuje mišićni sustav, i na kraju dovodi do otkazivanja svih mišića i čovjek umire u neizrecivim patnjama, a cijelo to vrijeme je svjestan da se situacija neće popraviti već će ići s lošega na gore. U svim preostalim slučajevima potpomognutog suicida Kevorkian nije sudjelovao u izravnom pritisku na gumb kojim se pokretao postupak eutanazije, no ovdje je to učinio umjesto Youka jer ovaj to više nije mogao učiniti sam.
Uređaji koji donose smrt
Imao je dva uređaja za eutanaziju. Prvi se nazivao Thanatron ili Stroj smrti koji je intravenozno unosio različite supstance u pacijentov organizam. U pitanju je bilo usmrćivanje koje se odvijalo u tri etape. U prvoj etapi je bila fiziološka otopina, u drugoj lijek protiv bolova i na kraju je dolazila smrtonosna doza kalijevog klorida. Drugi uređaj je nazivao Mercitrom, a on se sastojao od maske koja je bila priključena za spremnik s ugljičnim monoksidom. Godine 1999. zbog asistiranja u eutanaziji Youka je uhićen i osuđen na zatvorsku kaznu od 10 do 25 godina zatvora. Zbog uzornog vladanja, ali i svog lošeg zdravstvenog stanja, izašao je na slobodu 2007. godine. Pušten je pod određenim uvjetima, a to je značilo da više neće sudjelovati u postupcima eutanazija, kao i da ju neće glasno promovirati. Nakon toga više uistinu nije sudjelovao u potpomognutim samoubojstvima, ali se angažirao u legalizaciji eutanazije. Bolovao je od raka jetre i imao problema s bubrezijma, a umro je posljedica tromboze u bolnici Williama Beaumonta u Royal Oaku u Michiganu 2011. godine. Kažu da je njegova smrt bila prirodna i bezbolna.
Nasljeđe Kevorkiana
Ukoliko ostavimo po strani neke od kontroverznih ideja, kojih je bilo nećemo se lagati, on je učinio veliku globalnu promjenu i usmjerio pozornost ljudi na važno pitanje smrti i dostojanstvenog umiranja, a pri tom je redefinirao liječnički poziv i dao novu ulogu liječnicima, koji su tu po njemu ne samo da produže život već i da ga okončaju, kada život postane neizreciva patnja. Danas je eutanazija legalizirana u određenom broju američkih saveznih država, kao i u nekim razvijenim europskim zemljama, poput Nizozemske.
Ahsulak).
I dok jedni Kevorkiana dižu u nebesa, kao anđela koji je usmjerio pozornost javnosti na ovaj problem koji se odvija u bolnicama, domovina i usamljenim sobicama, daleko od očiju javnosti; dotle drugi smatraju da je iza sebe ostavio smrtonosno nasljeđe pri čemu tvrde da jedino svevišnji ima mogućnost odlučivanja, kada će i kako netko napustiti ovaj svijet. Eutanazija je područje koje je još uvijek kontroverzno jer se svako dobro može iskoristi za neko zlo, pa bi ju trebalo u većini zemalja temeljito zakonski definirati kako ne bi dovela do zloupotreba, u čemu je i njena prava opasnost.
Piše: Sonja Kirchhoffer
