U popularnoj je svijesti paljenje vještica snažno povezano s takozvanim mračnim srednjim vijekom, vremenom sveopćeg praznovjerja i netolerancije. U stvarnosti su progoni vještica u srednjem vijeku bili relativno rijetki. Razdoblje najvećeg stradanja vještica, tijekom kojeg je ubijeno najmanje 40.000 ljudi (po nekim procjenama do 200.000), većinom žena, bio je zapravo rani novi vijek. Prvi zapisi o masovnim progonima vještica potječu još iz vremena staroga Rima, a i u Bibliji se za vještice i magiju propisuju najstrože kazne.
Međutim, Crkva je tijekom gotovo čitavog srednjeg vijeka zauzela stav da su vještice zapravo ništa drugo nego varalice, a vjerovanje u vještičju magiju osudila kao praznovjerje. Njen stav preuzeli su i mnogi svjetovni autoriteti. Primjerice, ugarski kralj Koloman izdao je zakon 1100. u kojem je zabranio progone vještica jer „vještice ne postoje“.
Tek je u 14. stoljeću papa Ivan XXII. dao dopuštenje za lov na vještice, ali valja napomenuti da je inkvizicija samo u iznimnim slučajevima procesuirala vještice. Kako je među obrazovanim slojevima rastao interes za renesansni okultizam tako se vještičarenje počelo povezivati sa Sotonom i procesuirati kao oblik krivovjerja. Krajem 15. stoljeća pojavio se notorni priručnik Malleus Malleficarum koji je usprkos zabrani Crkve postao raširen, čemu je pomogao i izum tiska. Iduća dva stoljeća obilježili su valovi masovnih progona i ubijanja vještica. Razlog naglog širenja progona bio je predmet mnogo sporova. Tražilo ga se u pojavi epidemija, slabosti lokalnih vlasti, lošem vremenu…
Prema novoj teoriji Petera Leesona i Jacoba Russa, glavni je razlog masovnih progona vještica – borba suparničkih vjeroispovijesti za privlačenje vjernika. Naime, rani novi vijek bio je vrijeme velikih borbi između protestanata i katolika. Kako bi dokazala da bolje štiti puk od utjecaja Sotone, svaka je crkva nastojala dokazati da revno i na vidljiv način procesuira vještice koje su širile Sotonin utjecaj. Leeson i Russ ističu da su se najgori progoni dogodili upravo na područjima najžešćih sukoba katoličanstva i protestantizma – Njemačkoj, Švicarskoj, Francuskoj, Engleskoj i Nizozemskoj. Tek 6 % progona dogodilo se u zemljama bez većih vjerskih sukoba poput Italije, Portugala, Irske, Rusije i Španjolske. Smanjenje i kraj progona otprilike odgovara smanjenju napetosti između katolika i protestanata i vjerskoj homogenizaciji europskih zemalja.
Piše: Boris Blažina
