Razbijanje mita: Ne, ljudi u prošlosti nisu bili stari u svojim 30-im godinama života

Glava ostarjelog rimskog patricija. Fotografija: Exploring Art with Alessandro.

Postoji više kategorija laži neke su svjesne, a neke nesvjesne. Ove nesvjesne su najčešće posljedica nekritičnog prihvaćanja onoga što su nam drugi servirali kao istinu. Danas ćemo se baviti jednim takvim mitom koji se još uvijek smatra nepobitnom činjenicom. Često ćete čuti da su ljudi u starom Rimu živjeli 30-ak godina. To bi značilo da su u tih nekoliko desetljeća proživjeli sve faze života i da su s trideset godina bili stari. Takva stajališta su posljedica nerazlikovanja pojmova životne dobi i očekivane životne dobi, pa kada se govori o kratkom trajanju života onda se misli na očekivanu životu dob, a ne na trajanje pojedinačnog životnog vijeka.

Pojava djedova i baka

Stoljećima je već uvriježeno mišljenje da je životni vijek ljudi u prošlosti bio kratak. No životni vijek se nije puno promijenio barem unazad zadnjih 30 000 godina, ali se mijenjala i mijenja očekivana životna dob. Životni vijek je dob koju pojedinac može doživjeti dok očekivani životni vijek donosi statistički prosjek trajanja života neke populacije. Danas se zahvaljujući razvoju znanosti i tehnologije zna da se životni vijek čovjeka naglo produžio prije otprilike 30 000 godina koda su se pojavile bake i djedovi. Tada po prvi puta pod istim krovom ili onome što je taj krov činio, žive tri generacije obitelji zajedno. Novonastala je situacija omogućila ljudima da lakše prenose znanja i iskustva, što je doprinijelo daljnjem razvoju ljudske civilizacije na globalnoj razini. Tako neovisno o očekivanoj životnoj dobi jedan broj ljudi uvijek doživljava visoku starost.

Pradjedovi i prabake postaje standard

Zapisi u različitim kulturama i razdobljima svjedoče da su ljudi kroz minula tisućljeća mogli doživjeti visoku životnu dob, samo je pitanje koliko je to bilo učestalo. Stopa smrtnosti je bila veća što je bila posljedica nerazvijenosti i lošeg životnog standarda koji je direktno utjecao na zdravlje. Učestali ratovi, siromaštvo i bolesti velikim su djelom oblikovali očekivanu životnu dob. Oni koji bi preživjeli najkritičnije životno razdoblje imali su velike šanse do dožive znatno starije godine života. Do naglog skoka u očekivanoj životnoj dobi dolazi negdje početkom 19. stoljeća. Na to su utjecale poboljšane higijenske prilike, razvoj medicine, bolja prehrana i drugo. Tu imamo jedan očiti paradoks, a to je da su nekada ljudi češće umirali mladi i to ponajviše od zaraznih bolest ili sudjelovanja u ratovima, dok je danas sve više stare populacije koja umire od kardiovaskularnih i neuroloških bolesti. S obzirom na daljnju predviđenu tendenciju rasta očekivane životne dobi čini se da će uskoro život s prabakama i pradjedovima postati standard, iako ne pod istim krovom kao što je to bila nekadašnja praksa.


Najkraći očekivani životni vijek je danas u državi Svazi na Jugu Afrike i iznosi nešto malo više od 30 godina, a najduži u Japanu gdje je prosječna očekivana dob duža od 80 godina života. Da rezimiramo to što su ljudi često umirali u svojim najboljim godinama ne znači da su u tom trenutku bili stari.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari