Odlazak na toalet na Divljem Zapadu bio je prava avantura. Zanima li vas kako je to izgledalo, pridružite nam se na putovanju, na jedno sasvim privatno mjesto Divljeg zapada.
Privatnost prije svega
U početku su ljudi naravno nuždu obavljali u prirodi, ali s vremenom su se počeli graditi toaleti. Bile su to male neugledne drvene kućice sagrađene iznad dubokih rupa. Unutra se nalazila drvena kutija za sjedenje s ovalnom rupom. U jednom toaletu je moglo biti i više ovakvih rupa za stražnjice različitih veličina, pri čemu je ta različitost bila posljedica da su iste toalete koristili i djeca i odrasli. Iako je nekada u ovakvim kućicama na prostoru za sjedenje bilo više rupa one nikada nisu korištene istovremeno, što znači da se vodilo računa o privatnosti upotrebe ovih prostora.
Što se s brisanjem?
Kako nije bilo mirišljavih sredstava, a prostor ovih toaletnih kućica je strahovito smrdio, ljudi su se koristili jeftinim i lako dostupnim vapnom kako bi barem malo suzbili smrad i na neki način dezinficirali ovaj prostor. Vapno se obično držalo u blizini toaleta u vjedru s lopaticom, a koje se bacalo u rupu nakon obavljenog posla .
No što je s brisanjem? Ljudi su morali po tom pitanju biti domišljati jer nije bilo toaletnog papira, pa su se nekada koristili lišćem, nekada travom, nekada starim klipovima kukuruza, što je vjerujemo bilo prilično neugodno iskustvo. Nekada se nije ni brisalo, a to je moglo biti prilično često. Oni privilegirani su pak posezali za novinskim papirom.
Ovakvi su toaletni prostori na vratima imali rupice kako bi kroz njih u prostor zahoda ušlo nešto zraka i svjetlosti. Prema nekim izvorima, koji nisu baš najpouzdaniji, postojali su toaleti za dame koji su bili navodno označeni znakom polumjeseca i toaleti označeni za gospodu sa znakom zvjezdice. Neovisno o tome ove su se kućice gradile na određenoj udaljenosti od stambenih prostora i drugih objekata, ali opet ne predaleko zbog sigurnosti i komocije korisnika. Unatoč određenoj udaljenosti smrad se širio na daleko, i privlačio insekte koji su s “neodoljivim mirisima” dolazili u paketu. Kada bi se rupa unutar kućice napunila jednostavno bi se površinski dio jame zatrpao zemljom, a drvena konstrukcija bi se prebacila na drugo mjesto ili bi se pak gradila nova.
Noćne posude
Noću i tijekom zime ljudi su koristili noćne posude, koje su držali u blizini ležaja ili pak ispod kreveta. One su se najčešće praznile ujutro. U drugoj polovici 19. stoljeća postalo je jasno da se toaleti ne smiju postavljati u blizini izvora pitke vode zbog širenja bolesti, pa su se higijenske prilike nešto popravile. U isto vrijeme počinju se graditi i toaleti na kat koji su služili ukoliko bi primjerice zimi pala velika količina snijega da se nužda može obaviti vani, samo na katnom prostoru.
Toaleti u nešto modernijoj verziji od ovih ovdje navedenih su se masovno gradili u sklopu Rooseveltova ekonomskog programa poznatog pod nazivom New Deal u 30-im godinama prošlog stoljeća. U svakom slučaju javni toaleti i danas mogu nas barem dijelom svojim “mirisima” i nedostatkom čistoće, čast izuzecima, vratiti na Divlji zapad, s tim da se možemo tješiti da za brisanje na raspolaganju nemamo više klipiće kukuruza već samo fini ili nešto manje fini toaletni papir.
Piše: Sonja Kirchhoffer
