Riječkuga često se rabila za označavanje bilo koje epidemije iako su tadašnji liječnici poznavali pojmove poput difterije, malarije, dizenterije itd. Iz opisa je jasno da se u samo malom broju slučajeva doista radilo o kugi.
Kuga dolazi iz Azije, ali se u Europi pojavila već u starom vijeku. Spominje se u Ilijadi, gdje ju Apolon pošalje na grčku vojsku zbog Agamemnonove oholosti. Iako su tadašnji ljudi bolesti dovodili u vezu s gnjevom bogova, već je rimski pjesnik i filozof Tit Lukrecije Kar (1. st. pr. Kr.) smatrao da njihovo porijeklo leži u prirodi.
Hipokrat je u 4. stoljeću pr. Kr. postavio teoriju koja je više od 1000 godina ostala dominantna. Smatrao je da se bolesti šire putem otrovnih plinova ili mijazma. Marko Terencije Varon iznio je točno mišljenje da bolesti šire sitne životinje, ali ta teorija nije postala popularna sve do modernih vremena.
Najpoznatija starovjekovna epidemija izbila je u Ateni u 5. stoljeću pr. Kr. tijekom Peloponeskog rata. Grčki povjesničar Tukidid, naš najbolji izvor za povijest tog sukoba, uočio je povezanost kuge i rata. Nadalje, shvatio je da se oni koji su je već preboljeli ne mogu opet zaraziti.
[quote font_size=”14″ bgcolor=”#f1ecec” color=”#000000″ bcolor=”#” arrow=”no”]Ni liječnici je, naime, nisu u početku mogli liječiti zbog neznanja, nego su sami najviše umirali, što su više posjećivali bolesnike, a ni druga kakva ljudska vještina nije pomagala. I što su se utekli u hramove ili poslužili proroštvima i tomu sličnim, sve je bilo beskorisno, te na koncu, kako ih je zlo svladalo, okaniše se i toga […] Umirali su i oni zanemareni i oni brižno njegovani.[/quote]
Kuge su zabilježene i u Rimskom Carstvu, najpoznatija je ona u vrijeme cara Marka Aurelija Antonina od 164. do 180. godine. Prva velika srednjovjekovna kuga izbila je u 6. stoljeću u vrijeme bizantskog cara Justinijana.
Piše: Boris Blažina
