Nakon Drugog svjetskog rata uslijedila je okupacija Njemačke od strane saveznika. Među stacioniranim američkim postrojbama bili su i Afroamerikanci. Nedugo nakon što su ove vojne postrojbe stacionirane u Njemačkoj donesena je odluka koja je ukinula zabranu interakcije između vojnika i civila, što je imalo za posljedicu tzv. okupacijski bum novorođenčadi.
Jedna od okupacijskih crnih beba
Među ovim bebama posebno su se isticale obojene bebe. O iskustvu ove djece koja su odrastala u bjelačkom okruženju bez doticaja s pripadnicima svoje rase pisala je poznata Afronjemačka književnica i aktivistica Ika Hügel-Marshall. Ona je napisala knjigu Invisible Woman: Growing Up Black in Germany (“Nevidljiva žena: Odrasti crn u Njemačkoj”) Rođena je nakon što je njezin otac zbog bolesti otišao u Sjedinjene Države, a samo godinu dana nakon Ikina dolaska na svijet majka joj se udala za Nijemca.
Odlazak u sirotište
Uskoro je dobila polusestru s kojom je imala dobar odnos, no takav odnos s očuhom nije nikada izgradila, a zbog čega ju je najvjerojatnije majka u šestoj godini života odvela u sirotište. U sirotištu je provela gotovo cijelo djetinjstvo, a kući ili onome što se tako nazivalo je dolazilo preko ferija. U školi je trpjela fizička i psihička zlostavljanja zbog svoje boje kože od strane odraslih i djece. Cijelo njezino djetinjstvo je prošlo u maštarijama kako bi bilo lijepo biti bijel. Sustavno joj je tijekom odrastanja usađen osjećaj inferiornosti i predodređenosti za moralnu iskvarenost.
Edukacija kao spas
Spas je nalazila u učenju, a kako je bila natprosječno inteligentna uspjela je završiti prvo edukaciju za odgajateljicu, a kasnije i studij socijalnog rada i pedagogije. Dugi niz godina je radila u Dječjem domu u Frankfurtu na Majni koji ju je, kaže, podsjetio na dom u kojem je i sama odrasla, pa ga je svim silama nastojala transformirati u moderniju i humaniju ustanovu. U 80-im godinama prošlog stoljeća upoznala je Afroameričku aktivisticu za građanska prava Audre Lorde koja je na nju ostavila trajan utjecaj. U kasnijim godinama života Ika se posvetila psihoterapiji i umjetničkom radu.
Sudbonosni susret s ocem
Oca je uspjela upoznati 1993. godine, a u tom trenutku je imala 46-godina. Očeva obitelj ju je prigrlila kao da je oduvijek živjela s njima. Nakon susreta s Ikom njezin je otac pribilježio: “Znao sam da moj opstanak u bjelačkom rasističkom društvu nije uzaludan.” Godinu dana kasnije je napustio ovaj svijet. No unatoč kratkoći poznavanja oca Ika kaže da je ovaj susret za nju imao iscjeljujući efekt. Umrla je iznenada u 75-oj godini života 2022. Svojim je radom uspjela skrenuti pozornost na rasizam u poslijeratnoj Njemačkoj i obojene okupacijske bebe kao “statistički nevidljivu, ali neugodno uočljivu populaciju”. Tek je u svojim zrelim godinama zatomila usađeni osjećaj inferiornosti te se počela dobro osjećati u svojoj koži.
Piše: Sonja Kirchhoffer
