Tko je uveo prvo zdravstveno osiguranje?

“Država ne promovira dovoljno državni socijalizam, dopušta stvaranje praznine na mjestu gdje bi trebala biti aktivna, a to mjesto onda popunjavaju drugi, smutljivci koji guraju svoje noseve u državne poslove.”

Gore navedeni citat pripada njemačkog kancelaru Ottu von Bismarcku. On je 1883. počeo uvodite socijalne mjere kako bi stekao naklonost radničke klase dotad priklonjene socijal-demokratima. Naklonost nije stekao, ali su reforme ostale i utjecale na razvoj Njemačke do današnjih dana.

Prvi nacrt zakona koji je prošao izglasavanje bio je onaj o zdravstvenom osiguranju iz 1883. godine. Treba reći da je Bismarck ovu mjeru smatrao najmanje politički osjetljivom od svih koje je predložio. U početku je obvezno zdravstveno osiguranje obuhvaćalo samo radnike s niskim primanjima te neke državne službenike, no s vremenom je počelo pokrivati većinu stanovništva Njemačke, točnije, njih 92 posto. Troškovi zdravstvenih usluga bili su podijeljeni između poslodavaca koji su davali jednu trećinu i zaposlenika koji su davali ostatak. Sredstva su se uplaćivala u tzv. Fond za bolest iz kojeg su zaposlenici mogli uzeti koliko je potrebno u slučaju bolesti. Zakon je također predvidio minimalan iznos isplate za sve medicinske tretmane i bolovanje u trajanju do trinaest tjedana. Čitav je sustav decentraliziran tako da su privatni liječnici opće prakse pružali ambulantne usluge, a neprofitne su bolnice uglavnom pružale stacionarne usluge. Sustav se vremenom neprekidno razvijao, pa se postupno došlo do otprilike 1100 što državnih, što privatnih zdravstvenih fondova.

Godinu dana nakon uvođenja Zakona o zdravstvenom osiguranju uveden je Zakon o osiguranju od nesreće. Prije njegova uvođenja, radnik koji bi doživio nesreću na poslu i pritom se ozlijedio morao je dokazati da njegov poslodavac snosi krivnju za nesreću. U slučaju da je uspio dokazati krivnju poslodavca, radniku bi poslodavac isplaćivao odštetu iz osiguranja od odgovornosti. Uvođenjem gore navedenog zakona, Vlada je preuzela odgovornost na sebe. Ako bi došlo do nesreće u kojoj se radnik ozlijedio na radnom mjestu, iz osiguranja bi se podmirili troškovi medicinskih postupaka u visini od dvije trećine radnikove plaće, pod uvjetom da do kraja života nije u stanju raditi. U slučaju smrti radnika, njegova bi udovica dobila 20 posto godišnje plaće pokojnog supruga. Na samom početku ova se vrsta osiguranja odnosila samo na radnike u tvornicama, rudnicima i kamenolomima, no kasnije se proširila i na radnike u šumarstvu i u poljoprivredi.

Predlažući ovaj zakon, Bismarck je predložio da savezna vlada plaća dio participacije za osiguranje od nesreće kako bi pokazala volju za pružanjem pomoći njemačkim radnicima te zaradila političke bodove koji će te iste radnike udaljiti od lijevih stranaka poput socijal-demokrata. Glavne protivnike pronašao je u Nacionalnim liberalima koji su njegov program definirali kao državni socijalizam i stoga su mu se, kao strogi protivnici uplitanja države u privatnu sferu pojedinca, snažno suprotstavljali. Kancelarov prijedlog sa simpatijama nije dočekala ni Stranka centra. Oni su pak smatrali da će on ojačati federalnu moć na račun prava pojedinih saveznih država. U konačnici je jedini način da program prođe bila uspostava tzv. Udruženja poslodavaca u poduzećima (njem. der Arbeitgeberverband in den beruflichen Korporationen) iz kojeg su se dalje razvili središnji uredi na federalnoj razini te na razini svake savezne države. Ovim zakonom u početku su bili obuhvaćeni samo radnici u industriji, da bi se 1886. program proširio na radnike u poljoprivredi.

Piše: Gordana Holjevac

Komentari