Titov imperij

Krajem Drugog svjetskog rata veća prijetnja Zapadu od SSSR-a bila je Titova Jugoslavija koju je Tito vidio kao polaznu točku u gradnji balkanskog imperija. Dok je Staljin bio zadovoljan svojom sferom utjecaja, Tito je htio dobiti talijanski Trst i Istru, planirao je pripojiti Albaniju, a protivno volji Moskve podupirao je grčke partizane. Titova planirana Balkanska Federacija bila bi velika kao Velika Britanija i Francuska zajedno.

Korijeni projekta o uspostavi Balkanske federacije (ili Balkanske konfederacije) sežu u 19. stoljeće. Radilo se o pretežno ljevičarskim političkim idejama koje su nastale kao alternativa ekspanzionističkim planovima novoutemeljenih nezavisnih država. Pioniri ove ideje pripadali su generaciji mladih intelektualaca većinom iz Bugarske i Srbije, poput pjesnika i novinara Hrista Boteva te političara i publicista Svetozara Markovića. Cilj ovih nastojanja bio je uspostaviti novu političku zajednicu, odnosno saveznu republiku koja bi ujedinila Balkanski poluotok na temelju internacionalizma, socijalizma, društvene solidarnosti te ekonomske jednakosti. Specifičan događaj koji upućuje na početak ideje jest sastanak radikalnih intelektualaca u Beogradu 1865., koji su osnovali Demokratsku Orijentalnu Federaciju i predložili uspostavu federacije koja bi se protezala od Alpa do Cipra.

Ideja Balkanske federacije

U Francuskoj je utemeljena „Liga za Balkansku konfederaciju” 1894., u kojoj su bili socijalisti istočnobalkanskih zemalja. Za predsjednika Lige izabran je grčki socijalist Pavlos Argyriades i podržavao je makedonsku autonomiju unutar Balkanske federacije. Naime, pitanje Makedonije bilo je tada goruće budući da su na nju polagale pravo Srbija, Grčka i Bugarska. Zanimljivo je da je i makedonska revolucionarna organizacija „VMRO“ (čiji je agent 1934. ubio kralja Aleksandra Karađorđevića), nakon oslobođenja i ujedinjenja Makedonije, predviđala njezinu integraciju u Balkansku federaciju. Kongres socijaldemokratskih stranaka Balkana održan je u Beogradu u siječnju 1910. i bio je svojevrstan nastavak razgovora iz 1894. godine. Prisustvovale su stranke iz Srbije, Bugarske, Rumunjske, Turske, Crne Gore, Makedonije, Hrvatske i Slovenije (posljednje dvije bile su tada u sklopu Austro-Ugarske).

Usprkos antiratnim nastojanjima navedenih grupa, do ratova je ipak došlo. Osim teritorijalnih ambicija zemalja na istočnom Balkanu, velik problem integracije bilo je različito kulturno naslijeđe zemalja na Balkanskom poluotoku te njihov neravnomjerni ekonomski razvoj. Vođena su dva Balkanska rata koja su rezultirala značajnim teritorijalnim promjenama. No, ti ratovi bili su samo uvod u jedan strašniji – Prvi svjetski rat. Godine 1915. održana je konferencija u Bukureštu, gdje je odlučeno da treba osnovati Revolucionarnu Balkansku Socijaldemokratsku Radničku Federaciju, sastavljenu od grupa koje su se protivile sudjelovanju u Prvom svjetskom ratu (podsjetimo, većina socijaldemokrata podupirala je svoje vlade tijekom rata). Jedan od najvažnijih članova bio je budući bugarski komunistički vođa Georgi Dimitrov. No, takve pokušaje osujetile su vlade lokalnih država.

Komunistička federacija

Oktobarska revolucija u Rusiji krajem 1917. godine dala je novi mah idejama o uspostavi federacije na Balkanu. Komunistička internacionala (Kominterna) okupila je u svojim redovima revolucionarne socijaliste sa svih krajeva Balkana. Štoviše, ona je prihvatila uspostavu Balkanske federacije kao osnovu vlastite politike prema Balkanu. Naime, federalizam je bio inherentan lenjinizmu kao pokretu jer je on time (ustvari neuspješno) nastojao riješiti nacionalna pitanja. Naravno, Balkanska komunistička federacija bila je tako podređena interesima Moskve. Projekt je imao više varijacija o tome koje bi zemlje obuhvatio.

[one_third][box bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]Tri faze u razvoju koncepta:
1. Odgovor na situaciju nastalu slabljenjem Osmanskog Carstva početkom 20. stoljeća
2. Međuratno razdoblje – glavni zastupnici ideje postaju komunisti
3. Sukob balkanskih komunističkih vođa i Staljina koji se protivio toj ideji nakon Drugog svjetskog rata[/box][/one_third]

Zanimljivo je da je Kominterna čak podržavala suradnju s „VMRO“ i sličnim organizacijama, u nadi da će se proširiti revolucionarni pokreti na Balkanu i tako destabilizirati lokalne monarhije. Ponovno je glavno bilo tzv. Makedonsko pitanje. Godine 1925. neke grane navedenih lokalnih revolucionarnih organizacija odvojile su se od matičnih organizacija i prešle su u službu uspostave sovjetskih republika. No, nesuglasice među vodstvima lokalnih komunističkih partija te njihov politički neuspjeh među glasačima, potisnuo je Makedonsko pitanje u drugi plan.

Jugoslavenski komunisti smatrali su da je Kraljevina SHS “država u kojoj vladajuća klasa jedne [srpske] nacije ugnjetava ostale nacije”. U Beču je 1924. počeo izlaziti višejezični list komunističke orijentacije nazvan „Balkanska federacija“ („La Federation Balkanique“). Zanimljivo je da je Kominterna u početku ustvari težila razbijanju Kraljevine SHS/Jugoslavije i uspostavi Balkanske federacije na njezinim ruševinama.

Krajem 1920-ih godina, otprilike kada je Staljin došao na vlast, Kominterna je odbacila ideju o svjetskoj revoluciji i usvojila je program „socijalizma u jednoj zemlji“, nakon čega je balkanski internacionalizam zamro. Internacionalisti su pak postali manjina u komunističkom pokretu. Odbačena je ideja o razbijanju Jugoslavije. Balkanska komunistička federacija raspuštena je 1939. godine.

Iako su u Drugom svjetskom ratu bile prisutne inicijative za to da se povežu pokreti otpora u jugoslavenskim zemljama, Albaniji, Bugarskoj i Grčkoj, u praksi se to pokazalo neizvedivim. Jedan je razlog bio u tomu što su se zapadne sile protivile bilo kojoj mogućoj promjeni granica prije kraja rata. Jedino je uspjelo unutar Jugoslavije, iako ne bez znatnih nesuglasica među vodstvima pojedinih zemalja. Ipak, Nijemci su se pribojavali tog scenarija. Na kraju je Josip Broz Tito isplivao kao neosporeni vođa komunističkih snaga u Jugoslaviji. Titova vodeća uloga u oslobođenju Jugoslavije nije samo ojačala njegov položaj unutar stranke i među stanovništvom, nego ga je potaknula da inzistira na tome da Jugoslavija dobije više prostora kako bi slijedila vlastite interese, u odnosu na druge vođe Istočnog bloka. To je još za vrijeme Drugog svjetskog rata dovelo do određenih napetosti između Jugoslavije i SSSR-a.

Tito gradi imperij

Nakon Drugog svjetskog rata došlo je do pregovora između novih komunističkih vlasti u Jugoslaviji, Bugarskoj, Rumunjskoj i Albaniji, a pregovarali su o ujedinjenju u Balkansku federaciju, sve pod budnim okom SSSR-a i njegova vođe – Staljina. Bilo je ozbiljnih pokušaja da se u to uključi Grčka ukoliko bi tamo pobijedili lokalni komunistički partizani, na čemu je vrlo aktivno radio i Tito. Jugoslavija je usto stvarala mnogo prisnije veze s Albanijom, nad kojom je imala svojevrsni protektorat. Albanija i Jugoslavija potpisale su sporazum o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći 1. srpnja 1946. godine. Sličan ugovor potpisale su Albanija i Bugarska sljedeće godine. Potpisan je i ugovor o suradnji između Bugarske i Rumunjske.

Jugoslavija je u projektu imala vodeću ulogu prvenstveno zbog toga što je tijekom Drugog svjetskog rata nadvladala sile Osovine, uglavnom vlastitim snagama. Usto je tijekom rata izrazito razvila mrežu organa lokalne uprave (i represije), koja je komunistima omogućila da vrlo brzo i učinkovito preuzmu apsolutnu vlast u zemlji. Naravno, važan faktor bio je i Titov ego koji se mogao mjeriti sa Staljinovim egom. Uz Tita, ključna figura u navedenim nastojanjima bio je bugarski komunistički vođa Georgi Dimitrov. Bugarska i Jugoslavija imale su nakon rata vrlo dobre odnose i počele su 1946. pregovore o ujedinjenju u Balkansku federaciju, u sklopu koje bi mnogo veća bila Makedonija (Vardarska, Pirinska i vjerojatno Egejska, koju je tada zahvatio Grčki građanski rat).

Kao ustupak Jugoslaviji, Bugarska je priznala različitost između bugarskog i makedonskog jezika i nacije. Zatim su te dvije države potpisale Bledski sporazum 1. kolovoza 1947. godine. Staljin je ubrzo nakon toga izvršio pritisak na te dvije države koje su usto morale potpisati i sporazum o prijateljstvu. Time su morale svoja stajališta prilagoditi sovjetskim interesima na Balkanu. Jugoslavija je poslala preko 1 000 učitelja iz Makedonije u Pirinsku Makedoniju (dio Bugarske) kako bi lokalnu djecu podučavali o makedonskom jeziku. Prema istom sporazumu, Bugarskoj su trebali biti vraćeni dijelovi oko Pirota u Srbiji. Priznanje posebnog makedonskog identiteta služilo je i da spriječi moguća srpska posezanja za tim teritorijem. Uz sve navedeno, Jugoslavija se složila da će Bugarskoj oprostiti dio ratne odštete koju joj je dugovala.

Ipak, uskoro su na površinu izbile razlike u gledištima na buduću federaciju. Dimitrov je smatrao da bi Jugoslavija i Bugarska trebale biti u jednakopravnom položaju, a Makedonija više pod okriljem Bugarske, dok je Tito na Bugarsku gledao kao na sedmu republiku Jugoslavije. Titovo stajalište nije odobravao Staljin. Osim toga, Tito je smatrao Makedonce zasebnim narodom, dok ih je Dimitrov vidio kao ogranak Bugara.

Drugi važan faktor u uspostavi Balkanske federacije bile su albansko-jugoslavenske veze. Posije Drugog svjetskog rata, veze između Moskve i Tirane ostvarivale su se preko Jugoslavije. Povezivanje Albanije i Jugoslavije odvijalo se u svim sferama. Jugoslavija je Albaniji slala razne stručnjake i isporučivala joj je oružje te hranu, makar je i ona oskudijevala. „Srpskohrvatski“ jezik uveden je čak kao obvezan predmet u albanskim školama. Staljin tijekom sovjetsko-jugoslavenskih razgovora u Moskvi 1946. nije imao ništa protiv želje Jugoslavena da uključe Albaniju u sastav Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Bila je prisutna i ideja o pripojenju Kosova Albaniji. Postignut je dogovor o vođenju jedinstvene ekonomske politike i uspostavi mješovitih jugoslavensko-albanskih poduzeća. Dio albanskog vodstva protivio se uplitanju Jugoslavije u unutarnje albanske poslove, a u siječnju 1947. albanski je ministar ekonomije Nako Spiru javno ustao protiv toga. Beograd ga je ubrzo optužio za sabotažu ekonomske suradnje, dok ga je albansko rukovodstvo optužilo za šovinizam. Spiru je uskoro izvršio samoubojstvo, čime je započelo zaoštravanje albansko-jugoslavenskih odnosa. Treći važan faktor u pregovorima o uspostavi Balkanske federacije bio je Grčki građanski rat. Naime, grčki komunisti („KKE“ – Komunistička stranka Grčke i njezin vojni ogranak, „ELAS“ – Grčka narodnooslobodilačka vojska) organizirali su na sjeveru zemlje „Privremenu demokratsku vladu“, u čemu su ih podržali poglavito jugoslavenski, bugarski i albanski komunisti. Grčki partizani mogli su se u slučaju opasnosti prebaciti preko granice u Albaniju ili Makedoniju. SAD i Britanija osudile su uspostavu te vlade i pomoć koju su joj pružale druge balkanske države. Važno je napomenuti da je Staljin smatrao najpraktičnijim da se najprije provede ujedinjenje Jugoslavije i Bugarske, a potom Jugoslavije i Albanije, ali da se ustanak u Grčkoj pritom mora „stišati“ jer je Amerika, „najjača sila na svijetu“, spremna vojno intervenirati.

Nakon kraja Drugog svjetskog rata, dio ELAS-a odbio se razoružati i „primiriti“ s prozapadnom monarhističkom vladom, sukladno Staljinovoj naredbi (prema ranijem dogovoru između Saveznika i SSSR-a, Grčka je pripadala savezničkoj sferi utjecaja). Pritom je vjerojatno bio važan Titov utjecaj. Naime, on je iz vlastitog iskustva znao da je moguće doći na vlast gotovo isključivo pomoću vlastitog gerilskog pokreta. Usto je bio problem nedostatak komunikacije između najviših i najnižih slojeva ELAS-a pa su neke manje jedinice dolazile u sukob s monarhistima i britanskim vojnim snagama u Grčkoj.

Sukobljeni Informbiro i slom federacije

Sva nastojanja usmjerena prema uspostavi Balkanske federacije naglo su prekinuta 1948. godine, nakon što je u rezoluciji Informbiroa osuđeno Titovo političko djelovanje, a njegova država izolirana je od ostatka Istočnog bloka.

Uslijed zaoštravanja političke situacije u svijetu, Staljin je u veljači 1948. pozvao Tita i Dimitrova na tajne razgovore u Moskvu, no Tito se nije odazvao pod izlikom da je bolestan. Na savjetovanju su oštro kritizirane Jugoslavija i Bugarska zbog tzv. pogrešno vođene vanjske politike.

Staljin se otprije pribojavao da bi Balkanskom federacijom, čije će središte biti u Beogradu, dominirala jugoslavenska komunistička partija na čelu s Titom. Bojao se da će Tito pod svoju kontrolu staviti Albaniju i Grčku u suradnji s Bugarskom, odnosno uspostaviti moćan komunistički blok izvan kontrole Moskve na jugoistoku Europe. Naravno, to je bilo protivno hijerarhijskom modelu odnosa u Istočnom bloku, u kojem je SSSR trebao imati ulogu vrhovnog vođe. Između ostalog, vrijedi napomenuti i da bi Balkanska federacija blokirala drevni ruski san o izlasku na Sredozemno more.

Ubrzo su u Istočnom bloku počele staljinističke čistke protiv političara za koje se sumnjalo da su skloni Jugoslaviji odnosno Titu. Naravno, u Jugoslaviji je slijedio obračun s „informbiroovcima”. Kako se kaže – ostalo je povijest. Možda je najznačajnije da je time Bugarska bila praktički prisiljena zauzeti stav protiv Jugoslavije. Čak i nakon stanovite liberalizacije političkog života u Jugoslaviji, Bugarskoj nije bio privlačan Titov alternativni stil komunizma – bio je previše povezan s idejom gubitka bugarskog teritorija. Kada je riječ o sudbini Dimitrova – iako je u potpunosti slijedio sovjetski model unutarnje politike koji je uključivao agresivnu nacionalizaciju i kolektivizaciju na ekonomskom planu te totalitarnu diktaturu na političkom planu, izgleda da mu Staljin nije oprostio koketiranje s Titom. Nakon što su mu 1948. oduzeli važne političke položaje, umro je godinu dana kasnije, tijekom posjeta Moskvi. Obzirom na naglo urušavanje njegova zdravlja, neki smatraju da ga je Staljin naredio otrovati.

Ubrzo nakon toga, Albanija je odbila daljnju suradnju s Jugoslavijom i vrlo je surovo progonila lokalne jugoslavenske i projugoslavenske kadrove. Njezin vođa Enver Hoxha postao je jedan od najtvrdokornijih staljinističkih vođa na svijetu. Oslanjanje na daleki SSSR, a ne na Jugoslaviju, omogućilo je Albaniji da stekne nešto veći stupanj samostalnosti. Kosovo je ostalo sastavnica Jugoslavije te žarište brojnih nemira u nadolazećim desetljećima.

Razilaženje s Kominternom imalo je i kobne posljedice za grčke partizane. Naime, zaoštravanjem odnosa između SSSR-a i Zapada, građanski se rat ponovno razbuktao u Grčkoj. Pred teškim izborom našao se „ELAS“ (u međuvremenu preimenovan u „DSE“- Demokratska armija Grčke) koji je trebao odabrati koju će stranu podržati u sukobu oko Informbiroa. Tada je ionako pod teškim pritiskom zbog ratu u koji su bile uključene monarhističke snage. To je izazvalo sukob unutar grčke komunističke partije. U siječnju 1949. smijenjen je general Markos pod optužbom za titoizam i zamijenjen je Zahariadisom koji se držao Kominforma i Staljinove linije. Tito je obustavio bilo kakvu pomoć DSE-u koji je ubrzo nakon toga poražen. Grčka kraljevska vlada pritom se koristila i napalm-bombama. Tisuće izbjeglica prešle su u Jugoslaviju. Propašću Balkanske federacije nisu prekinuti Titovi snovi o stvaranju novog bloka. Započeo je uspostavu novog pokreta svjetskih razmjera – Pokreta nesvrstanih.

 [box bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]Koncepti komunističke Balkanske federacije:
1. Velika Jugoslavija, odnosno zemlje bivše Jugoslavije plus Albanija
2. Balkanska federacija – Velika Jugoslavija plus Bugarska
3. Proširena Balkanska federacija – Balkanska federacija plus Rumunjska i Grčka, u nekim slučajevima čak i Turska[/box]

Reakcija Zapada

U veljači 1945., kada su planovi bugarsko-jugoslavenske federacije postali javno poznati, zapadne sile izrazile su krajnje negativan stav o tome zbog straha da će doći do teritorijalnih pretenzija prema Grčkoj u svezi s Egejskom Makedonijom. Burni verbalni sukobi vođeni su između predstavnika SAD na jednoj strani te SSSR-a i Jugoslavije na drugoj strani. SAD su čak razmatrale mogućnost primjene vojne sile protiv Jugoslavije u slučaju da ona pošalje svoje vojne jedinice u Grčku.

Ironično, u početku je Jugoslavija bila veća izravna prijetnja politici Zapada, nego SSSR jer je Jugoslavija, osim spomenute potpore grčkim partizanima, imala teritorijalne pretenzije prema teritoriju Trsta. Pitanje Istre također nije bilo do kraja razriješeno. Uslijedilo je nekoliko incidenata u kojima su američke zrakoplove srušile jugoslavenske snage. Staljin je prema svemu imao nelagodan stav jer se bojao da bi moglo doći do izravnog sukoba sa SAD-om koje su posjedovale atomsko oružje u vremenu dok ga je SSSR tek razvijao.

Grčka je bila od posebne važnosti Britancima koji su se tamo ponašali vrlo slično Sovjetima u zemljama Istočne Europe. Takvo ponašanje uključivalo je slanje vojnih jedinica, uvođenje „pouzdanih” kadrova u policiju, namještanje izbora i zastrašivanje političkih protivnika.

 

 Piše: Boris Blažina

Komentari