Select your Top Menu from wp menus

Teritorijalne težnje crnogorskog kralja Nikole prema dolini Neretve

Teritorijalne težnje crnogorskog kralja Nikole prema dolini Neretve

Crnogorski knjaz Nikola Petrović proglasio se kraljem 1910. godine. Ovaj čin jedan je u nizu njegovih poteza kojim je nastojao ojačati svoju poziciju u eventualnom preuzimanju srpskog prijestolja. Nakon proglašenja priliku za jačanje vidio je u teritorijalnoj ekspanziji svoje kraljevine. Crna Gora širila se već tri puta 1830., 1859. te 1878. nakon Berlinskog kongresa.

Već se u prosincu 1914. godine na crnogorskom dvoru raspravljalo o proširenju države do Dubrovnika. U proljeće 1915. godine crnogorski izaslanik otputovao je u Rusiju pod krinkom dogovora oko slanja hrane i oružja, a zapravo s ciljem izlaganja ideja o crnogorskoj ekspanziji na južnu Dalmaciju. Crna Gora imala je dobre odnose s Italijom, čija je kraljica Jelena bila Crnogorka. U Londonu je u proljeće 1915. godine potpisan tajni ugovor između Italije i sila Antante kojim se Talijanima obećava veliki dio istočnojadranske obale ako napuste svoje dotadašnje saveznike – Austro-Ugarsku i Njemačku – te pređu na stranu Francuske, Velike Britanije i ostalih saveznika. U sporazumu je također napisano da bi dio obale od Boke Kotorske do ušća Neretve pripao Srbiji i Crnoj Gori, ne određujući točno granicu tih dviju država, što daje naslutiti da je već tada predviđeno ujedinjenje ovih dviju, dotad samostalnih, kraljevina.

Iako prilikom potpisivanja sporazuma nije bilo predstavnika Srbije i Crne Gore, kralj Nikola očito je znao za sporazum. On je odlučio da prostor do Neretve ne želi podijeliti sa Srbijom, već ga želi cijeloga u svojoj državi. Zato je krajem 1915. u Pariz poslao Andriju Radovića. U jednom telegramu tadašnji srbijanski predsjednik vlade Nikola Pašić upozorava da Radović pod krinkom dobavljanja humanitarne pomoći, zaliha hrane za Crnu Goru, upoznaje francuske veledostojnike s budućim predviđenim granicama Crne Gore. Pašić spominje da kralj Nikola vidi Metković kao najsjeverniji grad buduće crnogorske države. Jačanje Crne Gore nije odgovaralo Srbiji te je Pašić dao naputak svojim doušnicima u Parizu da prate Radovića i javljaju svaki njegov potez. Radovićev diplomatski posjet Parizu značajan je zato što je to bilo prvo lobiranje crnogorskog dvora u svrhu proširenja prema sjeveru sve do Neretve, čime je ova ideja postala službena politika Kraljevine Crne Gore. Međutim, već je početkom 1916.  Crna Gora kapitulirala pod Austro-Ugarskom, a kralj Nikola otišao u egzil. 

Unatoč teškoj situaciji u kojoj se našao, kralj Nikola nije odustajao od svojih namjera. On se 6. ožujka 1916. sastao s ruskim veleposlanikom te rekao da Rusija treba osigurati nezavisnost Crne Gore i njeno teritorijalno širenje na Hercegovinu, Sarajevo i Dalmaciju do ušća Neretve. Ruski veleposlanik u Crnoj Gori Islavin odgovorio je da nije pravi trenutak za razgovor o tome te da trebaju raditi na jačanju veza sa Srbijom. Nekoliko sati nakon ovog susreta kraljev savjetnik Lazar Mijušković na Nikolin je zahtjev sastavio memorandum u kojem su izražene teritorijalne pretenzije. Ovo je prvi službeni dokument u kojem se formaliziraju crnogorske težnje na Dalmaciju koja je uključivala obalu i zaleđe preko Dubrovnika do doline Neretve i njezina ušća. Nakon što su ga Rusi odbili, Nikola se obratio talijanskom veleposlaniku u Parizu. Predao mu je memorandum koji je danas izgubljen, a vjerojatno je imao slične teritorijalne težnje.

U srpnju 1917. godine usvojena je Krfska deklaracija o stvaranju Jugoslavije. Ovo je alarmiralo Nikolu koji je memorandum poslao svim savezničkim vladama. Međutim nije dobio nijedan pozitivan odgovor. Dana 27. rujna iste godine sreo se s bivšim britanskim veleposlanikom u Crnoj Gori Georgom Grahamom. Njemu je također predstavio svoje težnje u novom, obimnijem memorandumu koji je sastavio sam Nikola na francuskom jeziku. Ovdje iznosi svoje razloge širenja ”Da bi zaliječila rane, podigla se privredno i obezbijedila budućnost”. U ovom memorandumu detaljno su iznesene ideje o granicama Crne Gore nakon rata: na jugu bi zadnji grad Crne Gore bio Skadar s okolinom i Medova, na sjeveru Bosna do Romanije i Hercegovina s Mostarom. Neretva bi bila sjeverozapadna granica Crne Gore. Razlog za aneksiju ovih krajeva pod crnogorskom krunom je prema Nikoli bio taj da ondje živi “narod iste krvi i jezika, povezan sa nama bratskom ljubavlju.” U proljeće 1918. prošireni memorandum uručen je osobno veleposlanicima SAD-a, Ujedinjene Kraljevine te Italije.

Valja istaknuti da su prijedloge kralja Nikole odbile sve savezničke vlade, i to bez razmišljanja, čak i Rusija. Nitko se nije htio zamjeriti Srbiji, koju bi ovo širenje oslabilo te stavilo u nepogodniji položaj. Nikola nije bio svjestan situacije u kojoj se našao nakon kapitulacije. Tek na mirovnoj konferenciji u ožujku 1919. Nikolin izaslanik Jovan Plamenac traži samo Hercegovinu, Boku Kotorsku i Skadar s okolinom. Očigledno je Nikola tada odustao od hrvatske obale. Međutim, već je bilo prekasno jer je Crna Gora tada bila u sastavu Kraljevstva SHS pod krunom Karađorđevića. Posljednji crnogorski kralj Nikola Petrović umro je u egzilu na jugu Francuske 1921. godine.

Piše: Ivo Mišur

Facebook Comments

Vezani članci