Starosna mirovina – novi koncept u Europi

Ići u mirovinu danas je, možemo reći, normalna stvar, bez obzira na to koliko mala ona bila. Međutim, još početkom 20. stoljeća u mnogim država takvo što nije postojalo. Prvi koji se dosjetio ideje o mirovini bio je njemački kancelar Otto von Bismarck. On je, općenito gledavši, zaslužan za stvaranje moderne socijalne države. 

Ovdje valja reći da su termin državni socijalizam (njem. Staatssozialismus) zapravo prvi upotrijebili liberali, no Bismarck ga je kasnije prihvatio. Odnosi se na niz socijalnih mjera koje je uveo od 1883. kako bi vlast stekla naklonost radničke klase, dotad priklonjene socijal-demokratima.

Godine 1889. uveden je sustav mirovine za starije osobe, odnosno za radnike koji su napunili 70 godina. Ovim su zakonom predviđene i isplate za one koji nisu u stanju više raditi, a nisu još navršili 70 godina. Zanimljivo je spomenuti da su od 1900. nadalje svi radnici stariji od 65 godina zapravo smatrani invalidima, tj. nesposobnima za rad. Međutim, ovdje ipak treba razlikovati naknadu koja se dobiva za invalidnost, odnosno nesposobnost za rad te mirovinu koja se dobiva na temelju dobi. U slučaju da je radnik napunio 70 godina te da je plaćao doprinose punih 30 godina, tada bi mu se automatski odobrila puna mirovina. No, s obzirom na činjenicu da je očekivani životni vijek u Pruskoj (a i u ostatku Njemačke bilo je slično) tada bio samo 45 godina, većina nije doživjela mirovinu.

Kada je u pitanju invalidnina, u načelu ju je mogao dobiti svaki radnik kvalificiran kao nesposoban za rad koji je plaćao doprinose u posljednjih pet godina. Međutim, postojali su i neki dodatni uvjeti koji su varirali po pojedinim regijama, zbog decentraliziranog sustava. Za razliku od zdravstvenog osiguranja i osiguranja od nezgode na radnom mjestu, ovaj je program od samog početka pokrivao radnike u industriji i poljoprivredi, obrtnike i sluge. Također, za razliku od prethodna dva programa, bez ikakvih peripetija prihvaćen je prijedlog da savezna vlada na sebe prebaci dio rizika.

Bismarck je preminuo 1898., a samo dvije godine kasnije promijenio se princip funkcioniranja mirovinskog sustava. S tzv. sustava potpunog financiranja prešlo se na tzv. sustav plati kako dobivaš. U sustavu potpunog financiranja zaposlenici ne uplaćuju ništa u mirovinski fond. Umjesto njih to čini poduzeće za koje rade. Međutim, u tom slučaju zaposlenici ne mogu odlučivati kako će se sredstva dalje alocirati, već to čini ovlašteni upravitelj mirovinskog fonda. S druge strane, kada je u pitanju sustav plati kako dobivaš, zaposlenik sam odlučuje u što će uložiti svoj novac. Može se odlučiti za riskantnije ulaganje koje mu može donijeti potencijalno veću mirovinu nakon određenog vremena ili za ono manje riskantno koje neće donijeti toliko visoka sredstva, ali je zato sama isplata sigurnija. Jednom kada dođe vrijeme mirovine, cijeli se iznos može podignuti odjednom ili se može isplaćivati u mjesečnim obrocima. Da je Bismarck znao za gore spomenutu promjenu, bio bi vrlo razočaran jer je upravo on bio gorljivi zagovornik sustava potpunog financiranja.

Piše: Gordana Holjevac

Saznajte više:

https://povijest.hr/jesteliznali/7-odlika-otta-von-bismarcka/

Komentari