Gradonačelnik Nicholas Girod, francuski doseljenik u New Orleans i zakleti pobornik Napoleona, navodno je sklopio plan s legendarnim piratom i gusarom Jeanom Lafitteom. Cilj im je bio spasiti Napoleona iz zatočeništva na udaljenom otoku Svetoj Heleni.
Iako je Napoleon Bonaparte 1815. godine doživio svoj konačni poraz te je ubrzo zatim zatočen na izoliranom otoku Sveta Helena, u svijetu je još uvijek bilo onih koji su mu bili odani i koji su ga željeli vratiti na vlast ili ga barem osloboditi iz zarobljeništva. Takvih je ljudi bilo i u mladim Sjedinjenim Američkim Državama. Jedan od njih otišao je korak dalje i skovao plan koji zvuči dovoljno neobično da bi mogao poslužiti kao temelj za radnju kakvog povijesnog romana. Bio je to Francuz Nicholas Girod, čovjek od vizije koji je bio spreman okrenuti se neobičnim saveznicima kako bi oslobodio zatočenog cara.
Nicholas Girod – prvi izabrani gradonačelnik New Orleansa
Louisiana je 1812. postala američka savezna država. Iste su se godine održali izbori za gradonačelnika (dotad je gradonačelnike postavljala vlada) na kojima su pravo glasa imali samo bijeli muškarci s određenom imovinom. Kandidati su bili James Pitot, jedan od prijašnjih gradonačelnika i Nicholas Girod, uspješan brodarski poduzetnik i trgovac poljoprivrednim proizvodima koji je bio vrlo ponosan na svoje francusko porijeklo. Girod je rođen 1747. ili 1751. u francuskoj Savoji (ili prema nekim navodima u Saint-Domingueu, danas na prostoru Haitija), a u New Orleans se doselio 1770-ih, kada je grad bio pod španjolskom upravom, no s velikim udjelom Francuza u stanovništvu. Iako je katoličanstvo bila prevladavajuća vjeroispovijest u gradu, Girod je bio protestant. Girod je očito uspješno uvjerio građane da bi izborom Jamesa Pitota na mjesto gradonačelnika došlo do sukoba interesa jer je njegovo poduzeće kontroliralo sve pomorske pristupe u gradu. Pobjeda je bila uvjerljiva: 857 glasova za Giroda, 461 za Pitota. Girod je tako postao šesti gradonačelnik New Orleansa. Inauguracijska ceremonija održana je na francuskom jeziku – Girod, naime, nije znao ni riječ engleskoga jezika. Tada mu je predloženo da bi, kako je postao gradonačelnik američkoga grada, bilo poželjno da nauči engleski jezik, ali on je na to odgovorio da bi građani trebali naučiti francuski jer imaju francuskog gradonačelnika. Usprkos nepoznavanju engleskoga Girod je bio vrlo uspješan gradonačelnik te je postao prvi u povijesti New Orleansa koji je ponovno izabran (1814.). Ostao je na položaju do 4. rujna 1815. godine kada je dao ostavku, navodno zbog ͓financijskih poteškoća. Girod je usto bio poznat po organiziranju obrane grada tijekom Anglo-američkog rata 1815. godine. Sva vojna pitanja prepustio je generalu Andrewu Jacksonu koji je kasnije postao predsjednik SAD-a, dok je on organizirao opskrbu vojske potrebnim materijalima i pomogao okupiti ljude za stvaranje gradske milicije. Neki su tvrdili da ga je više motivirala mržnja prema Englezima nego ljubav prema Amerikancima. Bitka je završila velikom pobjedom Amerikanaca nad Britancima.
Plan o oslobađanju Napoleona
Možda je najzanimljivija značajka ovog osobitog gradonačelnika to da je bio veliki obožavatelj francuskog cara Napoleona. Usprkos uspješnim akcijama generala Jacksona protiv Britanaca u kolonijama Napoleon je 1815. godine konačno poražen te je prisiljen na abdikaciju. Zatim je zatočen na dalekom otoku Sveta Helena u južnom Atlantiku. Početkom 1821. Girod je počeo graditi kuću u ulici Chartres Street br. 124. Dizajn kuće uključivao je okruglu prostoriju na vrhu kuće s prozorima koji su gledali na sve strane. U prizemlju se nalazila Girodova trgovina, a katovi iznad sadržavali su apartmane u kojima je živio. Naime, kuća je bila zamišljena kao utočište za prognanog Napoleona kojega je Girod navodno namjeravao spasiti. Spomenuti prozori trebali su omogućiti bolju preglednost okolnog terena za slučaj da Britanci pokušaju ponovno zarobiti odbjegloga cara. Kuća je, naravno, nazvana Napoleon House. Za ovaj je pokušaj navodno kupio Seraphine, najbrži brod koji je mogao naći. Brod je trebao biti opremljen za tajnu misiju oslobađanja Napoleona sa Svete Helene, a njime je trebao upravljati Dominique You (ili Youx), jedan od najpoznatijih suradnika slavnog gusara i pirata Jeana La͓ttea ili St. Ange Bossière, iskusni pomorski kapetan koji se istaknuo u ratu protiv Meksikanaca. La͓tte, koji je dijelio Girodove simpatije prema Napoleonu, prema predaji je osobno izabrao posadu za ovu opasnu misiju. Zašto je Girod za suradnika izabrao baš La͓ttea? Naime, Girod je s njim uspostavio kontakt nakon što je unajmio lokalne pirate za pomoć u borbi protiv Britanaca koji su u prethodno spomenutom Anglo-američkom ratu zaprijetili New Orleansu. Ovaj događaj valja smjestiti u kontekst Napoleonovih ratova koji su se vodili i u kolonijama zaraćenih sila. Osim La͓ttea i njegovih suradnika, u urotu su navodno bili uključeni i neki bivši pripadnici Napoleonove Carske garde koji su izbjegli u SAD i naselili se blizu Galvestona u Texasu. Iako su doista napravljeni planovi za spašavanje Napoleona sa Svete Helene (Girod nije bio jedini koji je osmislio nešto takvo), ni danas nije jasno koliko je ozbiljno shvaćen ovaj pokušaj, tj. je li se radilo o dobro pripremljenom pokušaju ili samo o „birtijaškom“ hvalisanju. Priča se u tisku pojavila tek nakon Girodove smrti, a najvjerojatnije je opstala upravo stoga što nema čvrstih dokaza koji govore u prilog njezinoj istinitosti niti onih koji bi jasno pokazali da je izmišljena. U svakom slučaju njihove su nade razbi-jene kada je 5. svibnja 1821., svega nekoliko dana prije nego što su urotnici navodno namjeravali krenuti u akciju, stigao brod s tužnim vijestima: car Napoleon preminuo je na svom otoku-zatvoru.
Daljnja sudbina „Napoleonove kuće“
Iako od pokušaja spašavanja na kraju nije bilo ništa, Girod je nastavio živjeti u Napoleon Houseu do svoje smrti 1. rujna 1840. godine. Nikada se nije oženio te nije imao djecu. Ispostavilo se da je Girod bio veliki ͓lantrop. Ostavio je čak 100 000 dolara za izgradnju zgrade za francusku siročad u Louisiani (valja upamtiti da je tada dolar bio mnogo vredniji nego danas). Usto je ostavio 30 000 dolara za bolnicu Charity Hospital i još toliko za izgradnju utočišta za siročad u New Orleansu, u kojem je mnogo kasnije (1913. – 1914.) živio legendarni jazz glazbenik Louis Armstrong, koji je upravo tamo naučio svirati kornet. Oko 150 000 dolara Girod je podijelio petorici najboljih prijatelja, dok je imanja prepustio široj obitelji. Napoleonov osobni liječnik Francisco Antommarchi donio je Napoleonovu posmrtnu masku sa Svete Helene u New Orleans, gdje je 1834. unajmio ured u Napoleon Houseu i pokrenuo besplatnu kliniku za najsiromašnije građane. Godine 1970. državne su vlasti SAD-a kuću proglasile nacionalnom povijesnom baštinom (engl. National Historic Landmark) zbog njezine važnosti kao dobro očuvanoga primjerka francuske kolonijalne arhitek-ture. Danas je u njoj smješten restoran u kojem se poslužuje tradicionalna lokalna hrana, na zidovima vise slike Napoleona i događaja vezanih uz povijest kuće, a u pozadini svira klasična glazba. Dvije ulice u Louisiani, Girod Street u New Orleansu i istoimena ulica u Mandevilleu, nazvane su u čast Girodu.
Bonapartisti u SAD-u
Pod nazivom bonapartist (fr. Bonapartiste) podrazumijevaju se pobornici politike Napoleona I. i Napoleona III. koji su živjeli u 19. stoljeću i podržavali autokratski sustav vladanja (koji bi bio uveden po volji naroda). Napoleon je prije prodaje Louisiane SAD-u 1803. razmišljao o mogućnosti izgradnje velikog carstva na američkom kontinentu. Prema nekim je navodima nakon poraza 1815. u njemu zamrla želja za vlašću te je namjeravao započeti drugačiji, ali „dostojanstveni“ život u Americi. Drugi su, međutim, bili sumnjičavi prema takvim tvrdnjama te su smatrali da je Napoleon vidio mogućnost da se priključi revolucionarnim pokretima u Latinskoj Americi, poglavito u Meksiku i Gvatemali. Iako sam car nikada nije stigao u Ameriku, mnogi njegovi pristaše jesu (uključujući njegova starijeg brata Josepha). Neki su se doista priključili lokalnim revolucionarima, dok su se drugi okrenuli krijumčarenju i gusarenju ili su se nastanili u New Orleansu i kovali planove o spašavanju svojega idola. Još prije Napoleonove smrti počeo se stvarati svojevrsni kult ličnosti oko svrgnutoga cara. Napoleon je predstavljan kao spasitelj „malog čovjeka“, politički genije i čovjek od djela – potpuna suprotnost „plahom“ francuskom kralju i korumpiranoj aristokraciji. Vlada SAD-a je 1817. francuskim izbjeglicama ustupila teritorij u Alabami (oko 373 km2) pod uvjetom da tamo započnu uzgajati vino i masline (engl. Vine and Olive Colony). Neki od izbjeglica, većinom bivši Napoleonovi vojnici pod vodstvom generala Charlesa Lallemanda, ubrzo su napustili ovu regiju i upustili se u avanturu na osporenom pograničnom teritoriju između SAD-a i Meksika (današnji Teksas), gdje su osnovali koloniju Champ d’Asile (nedaleko od Houstona) koja je ubrzo propala zbog međusobnog neslaganja između kolonista, napada domorodaca i nedostatka hrane. Neke od preživjelih kolonista spasio je pirat Jean Lafitte, dok su drugi pješke prevalili mukotrpan put do Louisiane. Preostali Francuzi nisu uspjeli stvoriti planiranu koloniju, ali su zato postali robovlasnici i vlasnici velikih plantaža pamuka, a kasnije su se stopili s Angloamerikancima istog zanimanja. Vrijedi napomenuti da Napoleon nije zaboravio svoje bivše sljedbenike – u svojoj je oporuci ostavio 200 000 franaka invalidima iz bitaka kod Lignyja i Waterlooa, a 100 000 svojim sljedbenicima koji „lutaju po stranim zemljama“.
