Dok je Marija Terezija bila diplomatkinja po pitanju odnosa s crkvom, kao i s drugim visokim sferama društva, njezin se sin rano sukobio sa svećenstvom, ali i uopće plemstvom. Stajališta Josipa II. prema društvenoj zbilji velikim dijelom je potaknuo Voltaire koji je, budimo iskreni, govorio jedno a stalno radio drugo. Dok je jezikom i perom ”mlatio”po eliti, svojim je postupcima pokazivao da mu ne smeta biti u društvu iste i uživati brojne privilegije koje su s tim dolazile u“paketu“. Dakle uzor mu nije baš bio najbolji.
Dva u jednom
Josip II. bio je, kao što znate, pristaša tzv. prosvijećenog apsolutizma, u kojem su zemljom upravljali filozof i vladar, dva u jednom. Samouvjereno je smatrao da sam u sebi sjedinjuje sve što je potrebno da bi proveo ovakvu zahtjevnu politiku u djelo. U skladu s tim pojednostavljeno rečeno pokušao je crkvu činiti razumnom, racionalnijom odnosno pragmatičnijom institucijom koja bi koristila državi, što je bio prilično zahtjevan zadatak. U tom je stilu povukao potez podvrgavanja crkve državi. U ovom trenutku njegov potez ne možemo u potpunosti razumijeti jer živimo u vremenu koje se u svakom aspektu promijenilo. Upravo zato ćemo je nastojati malo pojasniti. U njegovo vrijeme pape su još uvijek političko-vojne figure koje sklapaju saveze, vode ratove. Postupci Josipa II. se donekle mogu usporediti s onim francuskog kralja Luja XIV. koji je, također, bio u sukobu s papom jer je želio podvrći crkvu svojoj vlasti. No da se netko ne bi uvrijedio što ih možda stavljamo u “isti koš”, oni su bili dijametralno suprotni, što najbolje dočarava njihov stil života u kojem je jedan bio razvratnik kojem se sloboda vjeroispovijesti nije uklapala u viziju apsolutističke vlasti, a drugi gotovo čedan u usporedbi s prvim te zagovornik slobode ukoliko je ona povezana s pragmatikom.
Kako skresati ovlasti biskupima?
Naime, svećenicima je oduzeo desetinu prihoda, što nije bilo zanemarivo i popularno. Da nama to učini ne bi nam bio sigurno kao poslodavac drag i omiljen. Uz to je naredio da se buduće svećenstvo obrazuje u državnim školama, a biskupima su skresane ovlasti na osnovu kojih su bili podređeni kruni, a ne papi. Nadalje, Josip II. je bio sklon omalovažavanju kontemplativnih redova jer nisu donosili prihod, odnosno nisu bili nimalo pragmatični prema njegovom viđenju stvari. Sukladno tome zatvorio je preko 700 samostana, odnosno 1/3 njih, a istovremeno je smanjio broj redovnika i redovnica za više od polovice. Brak je stavio pod kontrolu države i nasilno je pojednostavio samo bogoslužje.
Poimanje korisnog u Josipa II.
Područje koje je Josipa II. najviše nerviralo bilo je vezano uz ovdje ukratko prikazana crkvena pitanja. Ukoliko imate dojam da je Josip II. bio nevjernik, tome nije tako, ali je vise vjerovao Bogu nego ljudima. Njegov poznati Edikt o toleranciji iz 1781. treba gledati kao akt kojim su pripadnici manjinskih vjeroispovijesti dobili mogućnost slobodnijeg života i bogoslužja. U praksi ta težnja za slobodom vjeroispovijesti se treba tražiti u zadovoljavanju interesa i potreba države pa je u skladu s tim korisno i dobro samo ono što je u interesu države, a ne crkve. Svi oni koji su mogli dati svoj doprinos prosperitetu države trebali su imati za to mogućnosti, zbog čega je trebalo ukloniti postojeće zabrane, a od čega je najviše koristi imalo židovsko stanovništvo.
Efekt bumeranga
Katolička crkva do tada je imala poseban položaj i moglo bi se reći da je djelovala kao država u državi, što Josipu II. nije nikako odgovaralo. Tu instituciju stavio je pod povećalo i prema njoj primijenio brojne restrikcije, poput spomenutog ukidanja crkvenih redova. Time su bili pogođeni ponajviše samostani, poput onih pavlinskih i benediktinskih. Ukinuće pavlina i benediktinaca usporilo je prosvjećivanje stanovništva, a ukinućem primjerice servita, reda koji je posebno štovao Blaženu Djevicu Mariju, sirotinja se našla u nezavidnoj situaciji. Na ovaj je način oduzimanjem crkvene imovine nastojao slomiti moć crkve, ali je ujedno postigao efekt bumeranga gledajući širu sliku, osobito iz perspektive većine siromašnih i slabo prosvjećenih.
Bio je to čovjek kojega ste istovremeno mogli voljeti i mrziti; a možda ga je najbolje od svih opisao njegov suparnik Fridrik Veliki, koji je rekao da on uvijek pokušava napraviti drugi korak prije prvog.
Piše: Sonja Kirchhoffer
