Piše: Boris Blažina
Jugoslavenska vlada pod knezom Pavlom Karađorđevićem koji je kao regent vladao umjesto maloljetnog Petra, potpisala je 25. ožujka pristupanje Hitlerovu Trojnom paktu, pod razmjerno povoljnim uvjetima (primjerice nije bila dužna slati vojsku izvan vlastitog teritorija). Čin potpisivanja pripao je delegaciji pod vodstvom premijera Dragiše Cvetkovića i ministra stranih poslova Aleksandra Cincar-Markovića. No, ta je odluka naišla na iznimno negativan odjek, ponajprije među srpskim i crnogorskim stanovništvom. Nepuna dva dana nakon potpisivanja pristupa Trojnom paktu, jugoslavenski (srpski) časnici izveli su vojni puč i proglasili Petra punoljetnim te ga doveli na prijestolje. Na mjesto regenta stupio je general Dušan Simović. Pritom su imali potporu britanske tajne službe. Uhićeni su Pavle i Cvetković. Iako su navedeni časnici nastojali uvjeriti Hitlera da se zapravo ništa neće promijeniti u jugoslavensko-njemačkim odnosima, Hitler im nije vjerovao i zapovijedio je masovnu invaziju na Kraljevinu Jugoslaviju.
Napad je počeo 6. travnja 1941. snažnim bombardiranjem Beograda, pod nazivom Operacija “Kazna”. Cilj napada bio je jednim udarcem onesposobiti jugoslavensku vladu, zračne snage i protuzračnu obranu te narušiti borbeni moral stanovništva. Poginulo je više tisuća civila – često se navodi brojka od 17 000, no stvarna je brojka vjerojatno nešto niža. Zanimljivo je da su Nijemci prvotno planirali zračnim putem i topovskom paljbom zadavati udarce jugoslavenskoj prijestolnici puna dva tjedna, no na kraju ju je zauzela šačica vojnika pod zapovjedništvom odlučnog vođe koji je znao ugrabiti priliku – natporučnik („Obersturmbannführer“) Fritz Klingenberg. Napad na Jugoslaviju izvele su najelitnije njemačke jedinice, uključujući 1. i 2. diviziju SS-a („Leibstandarte Adolf Hitler“ i „Das Reich“) te dobro uvježbano brdsko pješaštvo (ukupno 19 divizija). Njemačkoj su se invaziji uskoro priključile Italija (22 divizije) i Mađarska (4 korpusa i pomoćne jedinice), dok su Bugari dali Nijemcima pristup kroz vlastiti teritorij te kasnije sudjelovali u podjeli osvojene Jugoslavije. Jugoslavenske snage (33 divizije) pokazale su se nesposobnima u zaustavljanju prodora sila Osovine i jedino su zračne snage nanijele neke značajnije gubitke nadmoćnim osovinskim snagama. Osovinske snage izgubile su oko 60 zrakoplova te nešto više od 4 000 vojnika (mrtvih, ranjenih ili nestalih). Gubitci jugoslavenske vojske nisu poznati, no poznato je da je zarobljeno više od 300 000 vojnika i 200 do 300 zrakoplova, dok je oko 50 zrakoplova oboreno. Zanimljivo je da je jugoslavenski ratni plan predviđao da se dio vojske povuče i priključi savezničkim snagama u Grčkoj, slično kao što su učinili u Prvom svjetskom ratu. No, spriječile su ih njemačke snage, tako da je samo mali broj zrakoplova i plovila uspio prebjeći Saveznicima, smjestivši se na kraju u Egipat.
[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]Kontekst invazije Invaziju Jugoslavije potrebno je gledati u širem kontekstu njemačke politike na Balkanu. Naime, invaziji na Jugoslaviju prethodila je talijanska invazija na Grčku, koja je završila katastrofalno. Mussolinijeve snage izgubile su između 63 000 i 500 000 vojnika tijekom šest mjeseci ratovanja u teško prohodnom terenu i vrlo loših vremenskih prilika. Nijemci su odlučili intervenirati, no za uspješnu intervenciju bila im je potrebna lakše prohodna ruta do Grčke. Možda najvažnije, kontrola nad Grčkom omogućila bi Nijemcima kontrolu sjeveroistočnog Sredozemlja i osiguravanje opskrbe vlastitim jedinicama u sjevernoj Africi. U tom je kontekstu posebno važan bio otok Kreta koji su Nijemci zauzeli poznatim padobranskim desantom. Nekad se kao mogući razlog invazije na Balkan spominje i želja Nijemaca da zaštite naftna polja u Rumunjskoj od mogućih savezničkih zračnih napada.Box Content[/box]Predstavnici vlade Kraljevine Jugoslavije potpisali su 17. travnja 1941. primirje nacističkom Njemačkom u Beogradu. To se dogodilo nakon 11 dana uzaludnih pokušaja pružanja otpora nadirućim trupama Osovine. Nakon predaje jugoslavenskih snaga Kraljevina je podijeljena između okupacijskih vojski – neka su područja direktno pripojena državama Osovine, dok su na drugima uspostavljene marionetske vlade. Nezavisna Država Hrvatska proglašena je 10. travnja, dakle prije službene predaje. Ovdje je zanimljivo napomenuti da su se mađarske snage uključile u napad tek toga dana. Naime, Mađarska je imala ugovor o nenapadanju s Kraljevinom Jugoslavijom, a proglašenjem NDH smatrala je da taj ugovor više ne vrijedi jer je Jugoslavija prestala postojati. Stoga nije niti potpisala primirje 17. travnja.
Invazija na Jugoslaviju bila je vrlo uspješna ako se gleda iz strogo vojne perspektive. Snage Hitlera i njegovih saveznika uspjele su u manje od dva tjedna nadvladati vojsku koja je imala preko 700 000 ljudi, uz neznatne gubitke. Usto je brza i učinkovita pobjeda podigla moral njemačkog naroda i njegovih saveznika. No, Hitler i njegovi zapovjednici nisu shvatili složenu geografsku, političku i kulturnu situaciju u Jugoslaviji te nisu anticipirali da će ona nakon odlaska većine Nijemaca u invaziju na SSSR buknuti u jedno od najkrvavijih bojišta Drugog svjetskog rata, na kojem će snage Osovine na kraju biti poražene.
