Nakon uvođenja apsolutizma car Franjo Josip majci je napisao „Učinili smo velik korak naprijed. Ustav smo bacili u vodu i Austrija ima samo još jednog gospodara.“ Međutim, neoapsolutizam je nailazio na sve snažniji otpor. Godine 1853. mađarski nacionalist János Libényi navalio je na cara s leđa dok je ovaj gledao vojne vježbe s gradskih zidina Beča. Car je preživio samo zahvaljujući tvrdom okovratniku, koji je ublažio udarac napadačeva bodeža. Carev brat Maksimilijan je u znak zahvalnosti Bogu što je poštedio Franju Josipa pokrenuo akciju prikupljanja donacija te je tim novcem izgrađena Zavjetna crkva (Votivkirche) na bečkom Ringu, danas jedan od zaštitnih znakova grada.
Politika neoapsolutizma rezultirala je stvaranjem sloja kompetentnih državnih službenika, ali pokazalo se da državna blagajna ne može ispuniti careve velike zahtjeve.Godine 1867. postalo je jasno da se car mora više pozabaviti unutarnjopolitičkim pitanjima. Sklopio je nagodbu s Mađarima, prema kojoj je Monarhija ustrojena kao zajednica dviju država – Austrije i Ugarske. Vezane su osobom vladara s titulom austrijskog cara i ugarskog kralja te zajedničkim ministarstvima vanjskih poslova, rata i financija. Takav se sustav naziva dualizmom, a nova država nazivala se Austro-Ugarska ili Dvojna Monarhija. Manji narodi Monarhije, posebno Slaveni, bili su politički gubitnici ovoga sporazuma, a njihovo pitanje zadavat će stalne probleme središnjim vlastima te će ostati neriješeno do sloma države. Izgleda da Franjo Josip, sada car i kralj (Kaiser und König – otud kratica K. u. K.), jednostavno nije imao dovoljno razumijevanja za nacionalna pitanja naroda u svojoj državi, posebno slavenskih. Posvetio se vanjskoj politici i vojsci bez shvaćanja prijetnje koja dolazi iznutra. Čak i kada je pokušao dati neke ustupke, u pravilu su ga blokirali austrijski i mađarski vladajući krugovi.
Krajem 1867. austrijski je dio Monarhije (uključujući Dalmaciju i Istru) dobio novi ustav liberalnijeg duha. Njime su utvrđena temeljna prava građana poput jednakosti pred zakonom, slobode vjere, nepovredivosti vlasništva itd. Važno je spomenuti i da je ustavom predviđena ravnopravnost svih naroda i njihovo pravo na očuvanje nacionalnosti i jezika.
Piše: Boris Blažina
