Piše: Antonio Vulas
Formiranje policijskih snaga u modernom smislu seže u London 1829. godine. Osnovao ih je Sir Robert Peel, tadašnji ministar za unutarnje poslove u vladi vojvode od Wellingtona. Međutim, bobbyji nisu bili prvi redarstvenici u toj, tada najrazvijenijoj, državi svijeta. Povijest civilnog redarstva u Engleskoj seže malo dalje u prošlost.
Modernom čovjeku teško je zamisliti društvo bez organizirane po-licijske službe. London je u prvoj polovici 18. stoljeća već slovio kao velegrad. Bio je to velegrad pun različitosti. Pored prekrasnih kuća Convent Gardena, Piccadillyja i Bloomsburryja, odmah iza velebne Wrenove Katedrale sv. Pavla u East Endu, ležao je grad siromaštva, uskih, mračnih i prljavih ulica. Jedini zakon koji je vladao tim ulicama bio je “zakon jačega”. Bilo je to kraljevstvo tipova poput zloglasnog razbojnika Jacka Shepparda koji je nakon nekoliko čudesnih bjegova iz zatvora smaknut 1724. u 22. godini života. Njegovo smaknuće došlo je vidjeti čak 200 000 ljudi. Kriminalni imperij Johnathana WildaSvi ti kriminalci radili su za osobe koje su se skrivale u pozadini i vrlo često slovile kao ugledni građani koji su se obogatili na opljačkanom blagu. Kao jedan od najpoznatijih spominje se izvjesni Jonathan Wild, za kojeg je početkom 18. stoljeća radila većina londonskih lopova i cestovnih razbojnika. Wild je svoje ljude organizirao u bande kojima su rukovodili njegovi „časnici“. Zadaća jedne bande bili su prepadi putnika na cestama oko Londona, druga je bila zadužena za krađe oko londonskih crkava, treća za krađe na javnim proslavama itd. Posebni dio Wildove bande bio je zadužen za to da pronalazi posao posluge u bogataškim kućama. Jednom kada bi dobili posao, nije im bilo teško omogućiti svojim kolegama da nesmetano uđu u kuće i očiste ih od svega vrijednoga. Postojali su čak i ljudi koji su obavljali određene preinake na ukradenim draguljima i vrijednim predmetima koje se potom nastojalo prebaciti u Europu, gdje ih je bilo lakše prodati. Wild je ukradene stvari čak proglasio „pronađenima“, nakon čega bi od vlasnika koji bi se javili tražio naknadu za povrat stvari. Ako bi vlasnici odbili platiti, Wild ih je imao pravo prodati. Zbog Wildove drskosti engleski je parlament izglasao zakon po kojem se primanje ukradene imovine smatralo suradništvom u krađi. Da bi se još jednom narugao vlastima, Wild je osnovao „Ured za izgubljeno vlasništvo“. Kad bi nekom bogatom građaninu nešto bilo ukradeno, on bi došao u Wildov ured, Wild bi mu naplatio naknadu za provođenje istrage o „izgubljenom“ predmetu, a onda bi mu opet naplatio naknadu kada bi mu vratio stvar koju je „pronašao“. Zašto su vlasti trpjele Wildea? Jednostavno zato što je Wild ujedno bio i najpoznatiji hvatač lopova toga vremena (engl. thief-taker). Wild je poznavao svakog lopova u Londonu. Štoviše, većina njih je radila za njega. Kada bi neki od tih lopova postali neposlušni ili opasni za Wilda, ili kada bi mu zaprijetila konkurencija, on bi takve pojedince otkucao vlastima. Vlasti bi pokupile slavu za uvođenje reda, pogubile bi jadnika, a Wild bi dobio nagradu za pomaganje u hvatanju lopova. Tako je on održavao zavidnu disciplinu u svojim redovima.
Snage reda i mira prije policije
U to vrijeme policija nije postojala. Postojali su samo Charleys, gradski stražari, koje su tako zvali jer ih je uspostavio kralj Charles II. (1660. – 1685.). Teško da bi te gradske stražare mogli nazvati i redarima, a kamoli policajcima. Obično su to bili stariji muškarci koji bi noću obilazili ulice i izvikivali sate. Oni nikako nisu mogli stati na put tipovima kao što je bio Wild. Pored njih u to su vrijeme postojali constables, ili kako bi se to prevelo na hrvatski, pozornici. Riječ constables i danas označava policajca pozornika u Engleskoj. Engleska riječ constable dolazi od latinske titule comes stabuli, što je u Rimskom i Bizantinskom Carstvu označavalo zapovjednika carske konjice. Unatoč tome što su engleski kraljevi još od 1252. godine određivali po jednog constablea za svaku župu, njihova se vojna uloga potpuno izgubila. Takve su se titule u 18. st. dodjeljivale bogatim zemljoposjednicima kao počasne titule, pa nositelji nisu dobivali novčanu naknadu. Constable je bio zadužen za provođenje zakona na svom području organiziranjem hajki na prekršitelje. No, hvatanje razbojnika bio je opa-san zadatak, pa su bogati nositelji časne titule svoje zadaće prebacivali na druge osobe, i to vrlo često druge razbojnike. Stoga ni constableima nije bilo u interesu dirati Wilda. Bili su tu i takozvani mirovni suci (engl. Justices of the Peace). U usporedbi s našim sustavom, bili bi to prekršajni suci. Međutim, mirovni su suci također bili ugledni građani, često bez ikakvog pravnog obrazovanja, ali punih džepova. Narod ih je često nazivao i trading justices – trgovačkim sucima ili bolje rečeno sucima-trgovcima. U to je vrijeme pravda bila unosan posao. Kada bi nekom sucu ponestalo novca, osudio bi okrivljenika i zatim odgađao presudu dok se isti ne bi otkupio. Okrivljenike su za njih hvatali članovi Wildove bande, a Wildova riječ na tim sudovima značila je sve. Engleska u to vrijeme nije imala stajaću vojsku. Svaka pomisao na organiziranje naoružanih odreda u Engleskoj podsjećala je na sredinu 17. stoljeća kada su politički protivnici iskoristili oružane odrede da se obračunaju jedni s drugima i izazovu građanski rat u kojem je čak i engleski kralj Charles I. izgubio glavu. Stoga je za englesku političku elitu francuski primjer, u kojem je kraljeva straža bila zadužena za održavanje reda u Parizu, bio neprihvatljiv. Naime, u to vrijeme zastupnike u parlamentu nisu birali građani. Vlast je pripadala onoj struji kojoj je bila naklonjena kruna. Kada je, primjerice, kraljica Anne bila u dobrim odnosima s vojvotkinjom od Marlborougha, onda su prevlast u parlamentu imali vigovci. Kada je kraljičina naklonost prešla na gospođu Masham, onda su parlamentom vladali torijevci. Naravno, Lady Marlborough i Lady Masham bile su supruge vođa ovih dviju suprotstavljenih stranaka. Nitko od njih nije želio da kraljica ima oružane snage kojima bi upala u parlament i uhitila svoje političke protivnike. Ideja o organiziranju naoružanih odreda za očuvanje reda bila je stoga svima neprihvatljiva. Wild je ionako bio dovoljno mudar da ne dira gospodu koja su sjedila u parlamentu, a s nekima od njih bio je u prijateljskim odnosima.
Thomas de Veil i Scotland Yard
Borba protiv kriminalaca ovisila je isključivo o entuzijazmu pojedinaca. Jedan od prvih takvih boraca bio je Thomas De Veil, sin protestantskog izbjeglice iz Francuske, rođen 1684. De Veil je služio u ratnim pohodima vojvode od Marlborougha u Europi. Dogurao je do čina kapetana i nakon ratnih pohoda u Ratu za španjolsko naslijeđe vratio se u Englesku kao rezervni časnik. Neki izvori govore kako je De Veil bio ambiciozna i pohlepna karaktera. Imao je razvijen ukus za skupe stvari i snažnu želju za „prijateljstvom s pravim ljudima“ tadašnjeg Londona. De Veil je osnovao ured za posredovanje između građana i predstavnika vlasti. Ako ste u to vrijeme u Engleskoj željeli doprijeti do predstavnika vlasti, trebali ste imati dobrog posrednika i biti spremni izdvojiti određen iznos novca kako bi predstavnici vlasti imali volju odraditi ono što ste željeli. De Veil je svoj posrednički ured smjestio odmah pored palače Whitehall koja je tada bila dio dvora u Westminsteru, dakle, u samom političkom središtu Londona. Ured se nalazio na mjestu na kojem se nekada nalazila kuća u koju su se smještali škotski kraljevi kada bi posjećivali engleski dvor. To je mjesto bilo poznato kao Scotland Yard (škotsko dvorište). De Veil je uskoro postao pukovnik i napustio Scotland Yard. Budući da je poznavao „prave ljude“, postao je mirovni sudac u Bow Streetu. Prodavao je pravdu onima koji su je mogli kupiti. No, njegova ambicija tjerala ga je da bude drugačiji. Odlučio je napraviti ono što još nitko nije – suprotstaviti se Jonathanu Wildu. Vjerojatno se radilo o sukobu dviju ambicioznih i beskrupuloznih osoba koje su lovile u istoj mutnoj bari. De Veilu nije nedostajalo hrabrosti. Osobno je predvodio nekoliko oružanih prepada na skloništa Wildovih ljudi, a spretno je izmicao i mnogim pokušajima ubojstva. Čak se svojim hrabrim nastupom spasio od rulje koja ga je pokušala linčovati kada je proveo odredbu parlamenta o zabrani prodaje jeftinog džina. De Veila i danas u Engleskoj nazivaju prvim detektivom. On je prvi uspostavio praksu stalnog zasjedanja mirovnog suca u Bow Streetu. Vlastima se svidjela ideja o jednom takvom stalnom sudu za borbu protiv kriminala u samom središtu Londona, tako da je i danas sudište u Bow Streetu sjedište Glavnog mirovnog suca Westminstera (engl. Chief Magistrate of Westminster). Danas je nositelj te titule ipak samo sudac, a ne više detektiv ili tužitelj kao u De Veilovo vrijeme.
Henry Fielding i Bow Street ophodnje
Nakon De Veila na mjesto mirovnoga suca u Bow Streetu zasjeo je Henry Fielding, pisac koji se školovao za odvjetnika i koji je nastavio De Veilovu borbu protiv londonskih kriminalaca. Upravo je on iznio ideju o osnivanju naoružanih ophodnji koje bi se suprotstavile londonskim bandama na njihovu terenu. Iako je Henry Fielding bio začetnik ideje, ophodnje je uspostavio tek njegov brat Sir John Fielding koji ga je naslijedio na mjestu mirovnog sudca. U izvorima se navodi da je Sir John Fielding, iako slijep od rođenja, mogao prepoznati više od tri tisuće londonskih kriminalaca samo po boji njihova glasa. Sir John osnovao je prve konjičke ophodnje (eng. Bow Street Patrol) naoružane kratkim sabljama, kuburama i drvenim palicama koje su patrolirale glavnom trgovačkom cestom iz unutrašnjosti prema Londonu, i to od Charing Crossa do 10 km u unutrašnjost. Čuvale su putnike u ranim večernjim i noćnim satima, kada su razbojnici bili najaktivniji. Pripadnike ophodnje Bow Street u početku su plaćali bogati građani, a kasnije je troškove uzdržavanja preuzela država, čime se broj pripadnika značajno povećao. Bili su prepoznatljivi po svojim crnim kožnim šeširima, plavim kaputima s mjedenom dugmadi, plavim hlačama i visokim konjičkim čizmama. Engleska policijska tradicija danas ih priznaje kao preteču konjičkih odreda londonske policije i jedinica autoophodnji. Koliko je bio snažan kriminal u Londonu govori zanimljiv podatak o gubitcima londonskih pomorskih kompanija 1797. godine uslijed razbojništava i krađa. Prema nekim izvorima samo te je godine trgovcima koji su trgovali s Karipskim otočjem i koji su svoju robu iskrcavali na londonskim dokovima ukradeno robe u vrijednosti od današnjih 500 000 funti. Nije se radilo samo o razbojničkim prepadima riječnih pirata, već i krađama koje su se događale na samim dokovima. Sljedeće je godine još jedan entuzijast u borbi protiv kriminala, sudac Patrick Colquhoun, uvjerio trgovce da pokriju troškove oružanih ophodnji na Temzi. Pomorci dobrovoljci, naoružani kratkim mušketama i sabljama, u svojim brzim brodicama na vesla, razbili su riječne bande u svega godinu dana. Deset godina nakon toga privatna remontna tvrtka u Wappingu angažirala je stražare da čuvaju jedan brod čiji se trup oblagao bakrenim pločama, koje su sprečavale hvatanje morskih organizama i biljaka na drvenu površinu broda, čime se poveća-vala brzina plovidbe. Tvrtka je za posao naručila 10 vreća bakrenih čavala i 1600 bakrenih ploča. Bila je to uobičajena narudžba za takav posao kada se moralo računati na „uobičajene gubitke u poslu uslijed krađa“. Čuvari su se pokazali vrlo isplativim rješenjem jer su tvrtki preostale tri vreće bakrenih čavala i 113 bakrenih ploča. Nakon toga sve je više poduzeća unajmljivalo riječne čuvare koje danas engleska policijska tradicija smatra pretečom dijela londonske policije koju se naziva Thames Divison of the Metropolitan Police.Kao prethodnicu današnje kriminalističke policije, poznatog CID-a (engl. Criminal Investigation Department), spominju se Bow Street Runnere. I prije nego što je osnovana Bow Street ophodnja, Henry Fielding odlučio je okupiti malu skupinu redarstvenika za bor-bu protiv londonskih bandi. Okupio je sedam najboljih constablea i dao im redovnu plaću. Nisu to bili klasični policajci kakve danas znamo, već obični thief-takeri u civilnoj odjeći. Prikupljali bi informacije o traženim osobama i pokušavali ih uhvatiti „na spavanju“. Bili su prepoznatljivi po svojim crvenim prslucima koje su nosili ispod kaputa i malim drvenim palicama na čijem vrhu se nalazio prikaz kraljevske krune zlatne boje. Bile su to prve značke. Plaće runnera iznosile su 25 šilinga tjedno (u to vrijeme 12 penija bilo je ravno jednom šilingu, a 20 šilinga jednoj funti). Svatko tko je želio angažirati runnera morao im je dodatno platiti. Redarstvo se tada nije moglo besplatno angažirati i za njih nisu postojale zadaće po službenoj dužnosti. Svatko tko bi angažirao runnera za svoj slučaj morao mu je platiti jednu gvineju na dan (jedna gvineja podrazu-mijevala je 21 šiling) te 14 šilinga dnevno za putne troškove. Takvu zaštitu mogli su su priuštiti samo bogati građani. U slučaju da runner pronađe otuđenu stvar, njemu je pripadala značajna nagrada. Pored toga, ako bi runner uhitio osobu koja se traži za zločin za koju prijeti kazna vješanjem, dobio bi nagradu od 40 funti. Mnogi su runneri stoga često puštali na miru sitne kriminalce, iako su znali gdje se skrivaju. Znali su da će takve ptičice prije ili kasnije prijeći prag vješanja, a onda bi ih uhitili. Kada bi bogate dame dolazile na zabave noseći svoje dragocjene dijamante, dobronamjerni runneri bi ih upozorili kako se na zabavi vrzma neki opasan tip koji bi im mogao ukrasti dijamante. Dame bi tada rado platile runneru da ih zaštiti od lopova.
Prvi moderni policajci
Nakon što su u Londonu 1780. izbili ulični neredi poznati kao Gordon Riots, izazvani bijesom protestantske mase zbog ukidanja određenih zakonskih ograničenja prema katolicima, u grad je pozvana vojska. U smirivanju nereda poginulo je više od 200 osoba. Neki su građani tada počeli razmišljati o osnivanju redarstvenih snaga. Međutim, politička situacija iz gore navedenih razloga još nije bila zrela za tako nešto. Organizirane su jedino noćne pješačke ophodnje stražara od svega 68 pripadnika, a obilazile su putove oko Londona u okrugu od oko 6 km. Potom su 1805. osnovane konjičke ophodnje sa zadaćom čuvanja mira, da bi iduće godine Robert Peel ustanovio prve takve dnevne ophodnje u West Endu (bogataški dio Londona). Postojale su tri ophodnje koje su se sastojale od osam osoba, a svaku je predvodio jedan inspektor. Robert Peel je 1822., kao tadašnji tajnik za Irsku (engl. Irish Secretary), reorganizirao Royal Irish Constabulary u oružane postrojbe s policijskim zadaćama. Vrlo se brzo uvidjelo da bi takva stalna i organizirana policijska služba trebala dje-lovati i u Londonu.Tako su 29. rujna 1829. prvi policajci u modernom smislu riječi, popularni bobbyji, zakoračili na londonske ulice. Tada je završilo vrijeme runnera i Bow Street ophodnji.
Ostatak članka pročitajte u 6. broju časopisa History.info
Piše: Antonio Vulas
