Prije Trećeg Reicha bio je Drugi Reich

Svi su čuli za Treći Reich, odnosno njemačku državu za nacionalsocijalističku državu, kada je bila pod vlašću Adolfa Hitlera. Ako je to Treće Carstvo, što je bilo Drugo Carstvo? Još se 1815. Njemački Savez smanjio s nekadašnjih 380 na 38 državica, da bi 1871. došlo do konačnog ujedinjenja Njemačke u jedinstvenu državu koju povijest bilježi i kao Drugo Carstvo, s 25 saveznih država u federaciji. Vodeću ulogu u njoj, kao dominantna sila, imala je Pruska koja je pokrivala oko dvije trećine kopna. Na nju je također otpadalo oko dvije trećine stanovništva, kao i većina industrije. Nakon financijske krize uzrokovane slomom bečke burze 1873., od 1880. dolazi do naglog uzleta njemačkog gospodarstva i Njemačka postaje jedna od vodećih sila na području tehnologije, znanosti i inovacija. Među potonjima su motor s unutarnjim izgaranjem (1876.), električni putnički vlak (1879.), telefonska mreža u Berlinu (1881.) i automobil (1886.). Njemačka je svojom industrijom ugljena i čelika prvi put postala ozbiljan konkurent Ujedinjenom Kraljevstvu koje je dotad držalo neprikosnoveno prvenstvo na tom području.

Na čelu Carstva bio je pruski car Vilim I. Osobno je nadzirao vojsku te imenovao ministre i kancelara. Drugu granu vlasti činilo je Federalno vijeće ili Bundesrat, koje je zastupalo različite savezne države i imalo je 58 delegata. Također, raspolagalo je ovlastima mijenjanja Ustava. Ustavne promjene nisu se prihvaćale ako bi im se usprotivilo barem 14 delegata, a kako je sama Pruska raspolagala s njih 17, u praksi je to značilo da je upravo ona mogla uložiti veto na svaku ustavnu promjenu koja joj nije odgovarala. Kao treća grana vlasti tu je bio parlament, odnosno Reichstag, čije su predstavnike tajno izglasavali svi muškarci stariji od 25 godina, no car ga je u svakom trenutku mogao raspustiti, uz prethodnu suglasnost Bundesrata. Kada su u pitanju političke stranke, ranih godina Drugog Carstva visoku popularnost među srednjom klasom uživali su Nacionalni liberali. Podržavali su slobodnu trgovinu i isticali su se kao neprijatelji Katoličke crkve. Rim su smatrali prirodnim neprijateljem Njemačke, a takav je stav uzeo maha od 1864. kada je papa Pio IX. snažno osudio liberalizam. Crkvi su se jednako tako protivili i Progresivni liberali koji su nastali kao ogranak Nacionalnih liberala. Početkom osamdesetih godina 19. st. porasla je popularnost socijal-demokrata, osobito u gradovima. Interese velikih biznismena zastupala je stranka Slobodnih konzervativaca, dok su Konzervativci bili ideološki bliski klasi tzv. junkera, zemljoposjednika aristokratskog porijekla. Najveću podršku katolika i nacionalnih manjina, prvenstveno Poljaka, imala je Stranka centra, osnovana 1870. godine.

Oko dvije trećine stanovništva tadašnje Njemačke činili su protestanti, i to uglavnom luterani, a preostalu trećinu katolici. Sam Bismarck, inače njemački kancelar od samog početka ujedinjenja, strahovao je da njemački katolici neće biti potpuno odani Njemačkoj kao državi zbog svoje istovremene odanosti Rimu i papi te zbog sklonosti katoličkom Beču, a kao Prus nije bio sklon većinski katoličkoj poljskoj manjini na istoku Njemačke. Katolički ogranak pruskog Ministarstva kulture ukinut je stoga već 1871., a antiklerikalno nastrojen Adalbert Falk imenovan je za ministra. Već u svibnju sljedeće godine uveo je niz zakona kojima je država dobila neprikosnovenu kontrolu nad obrazovanjem i svećenstvom. Kandidati za svećenstvo sada su bili obvezni pohađati njemačka sveučilišta barem tri godine prije ulaska u sjemenište, a 1874. uveden je građanski brak. Očekivano, Katolička crkva odbila je priznati tzv. Svibanjske zakone kao važeće, pa je pruska vlada reagirala izgnanstvom svih pripadnika klera koji nisu udovoljili njezinim uvjetima te je ukinula financijsku pomoć biskupima. Mnogi biskupi i svećenici završili su iza rešetaka, a neki su i protjerani.

Piše: Gordana Holjevac

Komentari