Monarhija nakon Franje Josipa

Dugovječni car Franjo Josip I. preminuo je uvečer 21. studenog 1916. u naslonjaču za radnim stolom u istom dvorcu gdje je rođen. Iz liječničkih izvješća vidi se da je umro nakon trotjedne upale pluća jer je usprkos liječničkim savjetima nastavio raditi. Čak i kada mu se temperatura popela iznad 39 stupnjeva dozvolio si je samo kratak predah.

Dan prije smrti primio je u posjet najmlađu kćer, Mariju Valeriju. Kratko joj se potužio da se ne osjeća dobro, ali je odbio njenu ponudu da ga opet posjeti poslijepodne: „Nemam vremena, imam još puno posla za odraditi.“ Posljednji čin bilo mu je odobrenje pomilovanja jedne žene osuđene na smrt zbog čedomorstva. Posljednje riječi bile su upućene sobaru, koji ga je pitao je li mu ugodno, na što mu je car odgovorio: „Da, dobro je.“

Vijest je potresla Monarhiju i snažno odjeknula i u Hrvatskoj. Već idućeg dana u zagrebačkom su tisku osvanule vijesti poput: „Naš kralj i car je umro. Milijuni naroda starodrevne monarhije Habsburga stoje ucviljena srca kraj odra ljubljenog i plemenitog vladara.“ Mnogi nisu isprva vjerovali te su se uputili u uredništva novina pitajući o istinitosti događaja. Iste noći grad je zavijen u crninu. Sve su predstave, koncerti i zabave otkazane, a državne institucije (HAZU, Sabor, Akademski senat itd.) održale su žalobne sjednice u spomen preminulog cara.

Ubrzo se pokazalo da je osoba Franje Josipa I. bila posljednji element koji umiruću Monarhiju drži na okupu. Liberalniji nasljednik, Franjin pranećak Karlo I. bio je neučinkovit vladar. Njegovi pokušaji da potajno sklopi mir sa snagama Antante razotkriveni su te je time navukao trajnu sumnju njemačkih saveznika. Unutrašnji sukobi u Monarhiji i sve teže gospodarsko stanje uzrokovano ratom doveli su Monarhiju u neodrživ položaj, a pokušaji reforme došli su prekasno. Ujesen 1918. velika se država naprosto raspala iznutra, a višestoljetna moć Habsburgovaca nestala je gotovo preko noći.

Iako je država Franje Josipa propala svega dvije godine nakon njegove smrti, neka su je postignuća nadživjela. Njegovo je vrijeme obilježio uspon građanstva i velik rast industrijske proizvodnje. Nakon uvođenja liberalnog ustava 1867. slijedio je velik razvoj umjetnosti. Iako su carevi ukusi bili vrlo konzervativni te je radije išao u lov nego na operu, njegovu je vladavinu obilježilo razdoblje neviđena procvata umjetnosti (bečka secesija). Doneseni su mnogi propisi poput kaznenog zakonika iz 1852., trgovačkog zakonika 1862., zakona grofa von Taaffea u demokratskom duhu iz 1880-ih itd. Oni su imali odjek šire od Monarhije, a i danas imaju utjecaj na zakone mnogih njenih država-nasljednica uključujući Hrvatsku.

Hrvatske su zemlje u vrijeme Franje Josipa bile među najslabije razvijenim dijelovima Monarhije. Unatoč dugoj vladavini cara (izmijenilo se čak 14 banova) i velikom utjecaju na hrvatsku povijest, on je danas u Hrvatskoj pomalo zaboravljen. Priziva ga se u izrazima poput onog kad za nešto staro kažemo „to je iz vremena Franc-Jozefa“, ali mjerodavan pregled vladavine Franje Josipa ili njegova utjecaja na hrvatske zemlje još nije izrađen.

Piše: Boris Blažina

Komentari