Kraj moćne obitelji Habsburg

Obitelj Habsburg počinje se uzdizati u 12. stoljeću. Prvo sjedište obitelji bilo u Švicarskoj. Postali su jedna od najmoćnijih obitelji u povijesti Europe. Vladali su golemim carstvima, a početak kraja doživio je legendardni Franjo Josip u 19. stoljeću.

Obiteljski život Franje Josipa bio je izrazito problematičan, pun skandala i tragedija. Jedina osoba s kojom je u mladosti imao prisnije veze bio je najmlađi brat Ludvig Viktor. On se otvoreno pokazivao kao homoseksualac i transvestit. Jednom je prilikom zbog toga došlo do velike tučnjave u glavnom bečkom kupalištu, pa ga je Franjo Josip prognao iz Beča. Drugi brat Karlo Ludvig umro je prilikom posjete Egiptu, nakon što je popio zaraženu vodu.

Najveću tragediju od careve braće doživio je Ferdinand Maksimilijan. Ljubazan i nadaren, mlađi brat Franje Josipa upravljao je Lombardijom kao vicekralj i slijedio politiku pomirenja. Nakon gubitka Lombardije u ratu 1859. živio je povučeno u dvorcu kod Trsta. Nakon nekoliko godina francuski car Napoleon III., želeći učvrstiti francusku vlast nad Meksikom, ponudio mu je meksičku carsku krunu. Maksimilijan je u svibnju 1864. stigao u Meksiko te se proglasio carem. Iako su ga podržale brojne europske države, protivio mu se SAD, ali i snažna republikanska struja u Meksiku pod vodstvom Benita Juáreza. Francuske su se snage pod dojmom prijetećeg stava SAD-a povukle iz Meksika, a bez njihove se pomoći car nije mogao održati. Zarobili su ga republikanci i strijeljali u lipnju 1867. godine. Maksimilijanova je smrt toliko uzdrmala njegovu suprugu da je ostala trajnim mentalnim invalidom.

Tragična sudbina zadesila je i Rudolfa, jedinog sina i prijestolonasljednika Franje Josipa. Temperamentan i osjećajan, vrlo obrazovan i politički liberalan, nadvojvoda Rudolf zaljubio se u mladu barunicu Mariju Vetseru te je od pape zatražio poništenje braka s princezom Stefanijom od Belgije. Papa je zahtjev glatko odbio te obavijestio Franju Josipa o sinovoj vanbračnoj vezi. Nakon žestoke svađe car je rekao sinu da nije dostojan prijestolja te inzistirao da prekine vezu. Ljubavnici su vidjeli samo jedan izlaz – zajedničko samoubojstvo u lovačkoj kući Mayerling kod Beča. Dana 30. siječnja 1889. Rudolf je puškom ustrijelio Mariju, a zatim sebe. Tijela su pronašli Rudolfov osobni sluga i grof Joseph Hoyos. Hoyos je odmah krenuo posebnim vlakom u Beč. Tamo je vijest priopćio carevom pobočniku grofu Paaru, zamolivši ga da prenese šokantnu vijest caru.

Čak i u ovakvoj situaciji valjalo je poštovati birokratsku mašineriju dvora. Paar je smatrao da takvu vijest caru može saopćiti samo njegova supruga, pa je prvo obavijestio baruna Nopscu, caričina vrhovnog komornika, koji se obratio caričinoj omiljenoj dvorskoj dami, grofici Idi Ferenczy za savjet kako to priopćiti carici. Sisi je tada imala sat grčkog te im je nestrpljivo odgovorila da pričekaju. Tek je na nagovor grofice Ferenczy primila baruna Nopscu nasamo. Kada je grofica Ferenczy ušla u prostoriju, vidjela je Sisi kako nekontrolirano plače. Napokon je pozvan i car Franjo Josip, ali je morao čekati da se Sisi donekle smiri prije negoli je primio vijest o sinovu samoubojstvu. Kada je izašao iz sobe izgledao je potpuno slomljen. Tek nakon poduljeg natezanja s papom uspio je dobiti odobrenje da Rudolf bude pokopan u obiteljskoj grobnici. Tijelo Marije Vetsere pokopano je u potpunoj tajnosti – čak ni njena majka nije smjela prisustvovati.

Carev brat Karlo Ludvig postao je novi prijestolonasljednik, ali je uskoro umro. Idući na redu bio je Franjo Ferdinand, sin Karla Ludviga. Franjo Josip je o nećaku imao vrlo loše mišljenje, smatrajući ga slabim i neozbiljnim. Odnosi su se još pogoršali kada je Franjo Ferdinand izrazio namjeru da stupi u brak s groficom Sofijom Chotek, ženom koja prema tadašnjim zakonima nije bila dovoljno visoka roda da bi mogla postati carevom suprugom. Kako je Franjo Ferdinand bio prijestoljonasljednik, Franjo Josip je to smatrao zlodjelom protiv dinastije. Na kraju je ipak pristao odobriti brak, ali pod uvjetom da djeca Franje Ferdinanda ne smiju naslijediti prijestolje. Nikada se nije potpuno pomirio sa svojom odlukom. Ubojstvo supružnika u Sarajevu 1914. smatrao je Božjom kaznom, a na njihovom se sprovodu nije pojavio.

Piše: Boris Blažina

Komentari