Kako su izgledale “pojačane američke tehnike ispitivanja” nakon invazije na Irak 2003.

Fotografija: Screenshot YouTube ( Boys of Abu Ghraib Official Trailer #1 (2014) - Sara Paxton, Sean Astin Movie HD).

Cezar bi rekao da je živ, nakon što se dogodio 11. rujan 2001. godine, “kocka je bačena” i krenuo u napad. George W. Bush iako nije imao dar govora poput spomenutog rimskog političara, odlučio je pokrenuti globalni rat protiv terorizma. Vrlo brzo nakon terorističkih napada uslijedila je invazija na Irak, koja je započela u ožujku 2003. Vlada Sadama Huseina, koja je optužena za poticanje terorizma, srušena je u roku od mjesec dana. Brojni su novinari i fotoreporteri pratili ovaj sukob u Iraku, no najupečatljivije fotografije ratnih strahota snimio je narednik američke vojske Ivan Frederick, koji je imao suludu potrebu ovjekovječiti svoje sudjelovanje u zločinima, koje su počinili uz njega i drugi pripadnici američkih postrojbi u Iraku. Na taj je način i sam završio na vojnom sudu. Najviše zločina počinjeno je u zatvoru Abu Ghraib smještenom na 30-ak km udaljenosti od Bagdada. Ovo je mjesto slovilo kao jedno od najstrašnijih zatvora u vrijeme Sadama Huseina, no u vrijeme Amerikanaca i saveznika ono je, čini se, dobilo još strašniju notu. Zanima li vas što se sve tamo događalo, pročitajte članak koji smo danas za vas pripremili.

Tvrdnje saveznika o uspostavi demokracije kao razlogu rata više su nego smiješne

Prije rata u Iraku mediji su dovodili u pitanje motive saveznika za invaziju na Irak. Glavni povod za rat je navodno bila suradnja s teroristima odnosno Al-Qaidom i posjedovanje oružja za masovno uništenje. Navodili su se tu i drugi razlozi, a najviše je nijekan onaj o bogatim rezervama nafte. Tvrdnja o želji da iračkom narodu donesu demokraciju postala je više nego smiješna kada je na vidjelo izašao skandal u Abu Ghraibu. U vrijeme Sadama Huseina u spomenutom je zatvoru, u nehumanim uvjetima, bilo nagurano čak 50 000 ljudi. Nakon svrgavanja Huseinovog režima zatvor je temeljito opljačkan i sve što je iz njega bilo moguće ukloniti je uklonjeno, pločice, prozori i slično. Američka si je vojska nakon toga dala truda i obnovila zatvor. U njemu je pod američkom upravom boravilo nešto manje od 7500 zatvorenika. Većina zatvorenika bili su civili, uključujući žene i tinejdžere, a mnogi su od njih skupljeni u nasumičnim akcijama i klasificirani u tri kategorije: kriminalci, osumnjičeni za zločin protiv koalicije i manji broj vođa pobune protiv saveznika.

“Prljavi veš” isplivao na površinu

Na čelo zatvora je stavljena Janis Karpinski, iskusna časnica koja je služila u specijalnim snagama tijekom Zaljevskog rata 1991. godine. Ona je svojevremeno samouvjereno izjavila za mnoge iračke zatvorenike u Abu Ghraibu: “Životni uvjeti su im u zatvoru bolji nego što su kod kuće. U jednom trenutku smo bili zabrinuti da neće htjeti otići.” Uskoro je tiho suspendirana jer je nakon velike istrage o funkcioniranju ovog zatvorskog sustava na vidjelo isplivalo puno prljavštine. General bojnik Antonio M. Taguba je otkrio da se između listopada i prosinca 2003. godine u zatvoru zbio niz sadističkih zlostavljanja. To je zlostavljanje bilo sustavno, a počinili su ga pripadnici CIA-e kao i vojska SAD-a. Ono je bilo psihološko i fizičko, a uključivalo je mučenja, silovanja, sodomiju i druge metode “pojačanog ispitivanja”. Kako su se razulareni vojnici opustili i dali si oduška ne samo u zlostavljanju već i u snimanju svojih zlodjela i njihovom dijeljenju, kompromitirajući materijal procurio je lagano u javnost. Administracija Georga W. Busha je to demantirala, te ustvrdila da je riječ o izoliranim incidentima. Takvu su obranu američkih vlasti, kategorički odbile humanitarne organizacije koje su bile prisutne na terenu poput Crvenog križa i nekih drugih.


CIA-ne metode ispitivanja

Ministarstvo pravosuđa je odobrilo da se u Iraku smiju primjenjivati pojačane tehnike ispitivanja odnosno mučenja. Iako je Busheva administracija utvrdila da se humanitarni zakoni poput Ženevske konvencije ovdje ne primjenjuju, Vrhovni je sud u SAD-u uspio poništiti njihovu odluku.

Moć fotografija

Ivan Frederick je bio jedan od nekoliko vojnika koji je sudjelovao u mučenju iračkih zarobljenika. Najupečatljivija fotografija je ona koja prikazuje čovjeka s kapuljačom, a koja je postala sinonim za američka zlostavljanja Iračana. Ona je snažna jer nije eksplicitna poput mnogih drugih, ali pokazuje sav užas nasilja koji se tamo provodio. Na spomenutoj i ovdje prenesenoj fotografiji može se vidjeti muškarac lišen svakakvog dostojanstva. On ima vreću na glavi i omotan je nekakvom dekicom i vidljivo je da stoji na nestabilnoj kutiji s elektrodama na rukama i nogama, ali i genitalijama. Položaj koji zauzima podsjeća na Kristov.

Fotogafija: Ivan Frederick.

Kao odgovor na ovu i druge fotografije Ministarstvo obrane smijenilo je više desetaka vojnika i časnika s dužnosti. Između svibnja 2004. i travnja 2006. ovi su vojnici izašli pred vojni sud i osuđeni su na vojni zatvor te nečasno otpušteni iz službe. Najgore kazne su dobili Charles Graner i Lynndie England. Graner je osuđen na 10 godina zatvora, gubitak čina, plaće i drugih beneficija. England je osuđena na tri godine zatvora. Zapovjednica zatvora s činom generala Janis Karpinski je degradirana u čin pukovnika. No, kako to obično biva nisu svi odgovarali za počinjene zločine. Iako su se pod pritiskom javnosti za sve što se u Iraku dogodilo ispričali i predsjednik George W. Bush i ministar obrane Donald Rumsfeld, potonji je imao velik udjel u odobravanju primjene sile na iračkim zatvorenicima, za što nije nikada odgovarao.

Je li važno nevidljivo lice?

Muškarac s najupečatljivije fotografije kasnije se predstavio kao Abdou Hussain Saad Faleh. Naveo je da su se vojnici poigravali s njim i da su mu prijetili kako će mu ukoliko padne s kutije pustiti struju.

Abdou Hussain Saad Faleh

Kasnije je njegova tvrdnja stavljena pod znak upitnika. No, pravo je pitanje je li važno tko je to nevidljivo lice, važno je to što je netko uistinu bio na toj kutiji ponižen i lišen svakog dostojanstva. Ako i Abdou nije bio na toj kutiji, što se s dogodilo s čovjekom koji je tamo stajao, je li uspio dovoljno dugo stajati ili nije.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari