Kako je Krleža spasio vođu najvećega radničkog bunta (2. dio)

Početak 1920. nije obećavao ništa dobro za tuzlanske rudare. Cijena rada, to jest rudarska nadnica, strmoglavo je padala, uvjeti rada u rudnicima bili su katastrofalni, zdravstvena zaštita rudara bila je slaba, a rasle su cijene osnovnih prehrambenih namirnica.

Zemaljska vlada BiH u Sarajevu nije se puno obazirala na težak položaj tuzlanskih rudara. Pokrajinsko radničko sindikalno vijeće za BiH i Crnu Goru uputilo je zahtjev za povećanjem plaća rudarima. Tijekom cijele 1920. trajali su dugi i mukotrpni pregovori između vlasti i rudara.
Načelnik tuzlanskog Sreskog (kotarskog) načelstva Todorović izvještava Zemaljsku vladu u Sarajevu o pripremi općeg štrajka rudara u BiH. Vlada u Sarajevu daje mu upute u slučaju štrajka ili pasivnog otpora rudara, da se po kratkom postupku pritvore ili protjeraju radničke i sindikalne vođe.

Bez prava na štrajk

spomenik rudarima
spomenik rudarima

U ljeto 1920. pokrajinska vlast u BiH odgovorila je represalijama te je u rudarskim centrima Tuzla, Zenica, Kakanj i Breza naredila izbacivanje rudarskih porodica iz radničkih stanova. Situacija se dodatno zakomplicirala najavom generalnog štrajka rudara BiH za 21. prosinac 1920. godine. Budući da je štrajk visio u zraku, policijska vlast Tuzlanskog sreza na silu je pokušala spriječiti obustavu rada u tuzlanskom rudniku te je štrajk službeno zabranjen, a svakom štrajkaču uručen je otkaz. Budući da se većinom radilo o štrajkačima rodom iz Slovenije, vlast je naredila njihovu deportaciju. No, slovenski su rudari, zahvaljujući solidarnosti domaćih rudara iz Husina, Morančana i Lipnice, zbrinuti po kućama svojih rudarskih kolega. Inače, Husino i Morančani su sela s većinski hrvatskim stanovništvom. Husino se nalazi 8 kilometara zapadno od Tuzle.
Ova akcija solidarnosti husinskih rudara dodatno je razbjesnila vlast u Tuzlanskom srezu, te je 21. prosinca 1920. hitno na Husino poslana žandarmerijska ophodnja s ciljem da se slovenski rudari na silu istjeraju iz kuća husinskih domaćina-rudara. Rudari iz sela Husino, Morančani, Ljubače, Lipnica, Par Selo i Pasci agitirali su među običnim svijetom protiv vlasti i žandara. Žandarska ophodnja poslana u Husino brojala je 20 ljudi (12 žandara i 8 policajaca). Oni su u Husino stigli u ranim popodnevnim satima, ne očekujući nikakav oružani otpor. Nakon što su ušli u seoska dvorišta, počeli su maltretirati supruge husinskih rudara, što je bio povod oružanom otporu rudara. U obostranoj pucnjavi ubijen je žandar Risto Reljić, a žandarski narednik i dva policajca su zarobljena. U kasnijem sukobu toga dana ubijen je jedan rudar, a dva su žandara ranjena.

Žandari uvode red

Na vijest o incidentu u Husinu odmah je reagirao policijski načelnik Tuzlanskog sreza Dimitrije Grudić, koji je zatražio hitnu intervenciju vojske Kraljevine SHS. Dana 27. prosinca 1920. Zemaljska vlada BiH traži od zapovjedništva Bosanske divizijske oblasti u Sarajevu hitnu intervenciju vojske u Tuzli. U skladu s ovim zahtjevom u Tuzlu je poslana jedna pješačka bojna pojačana strojnicama u cilju, kako je u brzojavu Zemaljske vlade BiH navedeno, “povraćaja i održanja reda koji je jako poremećen usled oružanog sukoba između radnika-štrajkača iz okolnih sela i žandarmerije.’’ U noći 27. na 28. prosinac 1920. sudionici bune održali su zbor u Husinu. Vođe Husinske bune Jure Kerošević, Osman Đulović i Karlo Železnik predložili su vojni otpor vlastima. Tako su rudari-štrajkači, imajući samo nekoliko lovačkih pušaka i revolvera, sjekirama i vilama dočekali vojno-policijsku kaznenu jedinicu.
Sutradan (28. prosinca) Vojska Kraljevine SHS opkolila je selo Husino. Vojnici su ulazili u kuće i uhitili jednog po jednog rudara-štrajkača. Husinska buna je tijekom dana ugušena u krvi, oko 500 rudara je uhićeno, a 35 ih je izgubilo život. Kraljevska vojska, to jest časnici, nisu željeli provoditi veće represivne mjere prema rudarima-štrajkačima. Zato je civilna vlast u Tuzli na čelu s načelnikom Grudićem angažirala paravojnu dobrovoljačku postrojbu, Narodnu gardu, koja je postupala surovo prema uhićenim rudarima.
Okružni sud u Tuzli osudio je na sudskom procesu 9. siječnja 1922. vođu Husinske bune rudara Juru Keroševića na smrtnu kaznu, a rudarskog sindikalnog lidera Karla Železnika na dugogodišnju robiju. Ukupno je osuđeno više od 350 rudara na višegodišnje zatvorske kazne.

Krleža pokreće međunarodnu kampanju

krlezaCjelokupni prorežimski tisak oštro je reagirao na štrajk rudara u BiH i Husinsku bunu. Prorežimski dnevni listovi Jugoslavenski list, Narodno jedinstvo te Sloboda donose tekstove o neuspjehu bosansko-hercegovačkih rudara, njihovim neopravdanim zahtjevima te zahtjevima za drakonskim kaznama kolovođama štrajka i bune.
Tada na scenu stupa mladi novinar zagrebačkoga građanskog lista Nova Evropa – Miroslav Krleža. Pod Krležinom dirigentskom palicom svi jugoslavenski listovi ljevičarske uređivačke politike te komunistički tisak daju velik prostor rudarima i njihovim opravdanim zahtjevima te se posebno ukazuje na nedostatak sluha vlasti da se riješe mnogobrojni rudarski problemi. Naročito je agilna KPJ s istaknutim članovima u BiH – Đurom Đakovićem i Mitrom Trifunovićem Učom. Krleža iz Zagreba organizira studente zagrebačkog Sveučilišta, koji 1. studenog 1922. održavaju veliki zbor gdje traže pomilovanje husinskog rudara Jure Keroševića. Zagrebački list Nova Evropa cijelo razdoblje 1921. – 1922. donosi tekstove Miroslava Krleže, Moše Pijade, Alije Behmena i Ive Politea koji su posvećeni spašavanju rudara Keroševića od smrtne kazne.
Iako je Krleža digao čitavu jugoslavensku javnost na noge, kraljevska vlast nije imala milosti. Čak je određen i datum izvršenja smrtne kazne za 25. listopada 1922. godine. U međuvremenu, na dan izvršenja smrtne kazne Kerošević je u sudnici pokušao izvršiti samoubojstvo ubodom noža u trbuh, pa je odveden u zatvorsku bolnicu. Smrtna kazna zbog toga je odgođena do daljnjeg. Znajući da nema puno vremena, tada novinar i urednik Miroslav Krleža dolazi na ideju da se slučaj Husinske bune i smrtne kazne njenom vođi, Keroševiću, internacionalizira. Naime, Krleža poteže svoje veze s Parizom, gdje je bilo svjetsko sjedište Radničke internacionale (Međunarodnog saveza radnika). Tada se i inozemna javnost prvi put upoznaje s pravim stanjem stvari, s istinskim uzrocima Husinske bune u BiH. Ono što je Krleži išlo na ruku, a time i rudaru Keroševiću, jest činjenica da su vlast u Francuskoj imali socijalisti. Krleža je pokrenuo široku međunarodnu sindikalnu kampanju za oslobođenje Keroševića. Budući da su odnosi Pariza i Beograda nakon Prvoga svjetskog rata bili dobri, a Francuska imala velik utjecaj na vladajuću dinastiju Karađorđević, Krležina kampanja za spašavanje rudara Keroševića naposljetku je urodila plodom.
Zahvaljujući medijskoj i političkoj kampanji, pritisku domaćeg i inozemnog tiska te međunarodnome pritisku na pravosuđe Kraljevine SHS, kralj Aleksandar I. Karađorđević bio je primoran 4. prosinca 1922. ukazom ukinuti smrtnu kaznu Juri Keroševiću i preinačiti ju u 20 godina robije. Jure Kerošević odležao je 17 godina u (i danas) najpoznatijoj bosansko-hercegovačkoj kaznionici – Zenici. Na slobodu je izašao 1939. te je tijekom čitavoga Drugoga svjetskog rata bio partizan i sudionik NOB-a. Umro je u Tuzli 1986. godine.

Nasljeđe borbe za dostojanstvo radnika

iz filma
iz filma

Treba posebno istaknuti posljedice Husinske bune na kasnija povijesna zbivanja u Tuzli i BiH. Tadašnji monarhistički režim shvatio je ozbiljnost situacije te povećao pritisak na vođe tadašnjih radničkih sindikata, a naročito je represivno djelovao prema članovima i simpatizerima Komunističke partije Jugoslavije.
Već 29. prosinca 1920. donesena je Obznana, čime su iz sigurnosnih razloga smanjena građanska prava žitelja Kraljevine SHS te su najavljene oštre mjere protiv komunističkih agitatora. U ljeto 1921. nakon što je Alija Alijagić izvršio atentat na ministra unutarnjih poslova Kraljevine SHS Milorada Draškovića u Delnicama (Slovenija), uslijedila je i Vladina energična reakcija Zakonom o zaštiti države kojim se KPJ zabranjuje rad kao parlamentarnoj političkoj stranci. KPJ će u narednom razdoblju 1921. – 1941. djelovati u potpunoj ilegali.
Na lokalnom, tuzlanskom planu Husinska će buna Tuzli dati u narednim desetljećima istaknutu, naročito tijekom Drugoga svjetskog rata, radničko-revolucionarnu te politički lijevu pozadinu, koju je ovaj grad zadržao do današnjeg dana.
Iako je socijalistička historiografija Husinsku bunu definirala kao prvenstveno klasni sukob vladajuće buržoazije i potlačene radničke klase, neki povjesničari mlađe generacije Husinsku bunu definiraju i kao nacionalni sukob, budući da su sudionici bune bili listom Hrvati i Bošnjaci, a žandari isključivo Srbi.
Kako god bilo, Husino i Tuzla dan-danas ponosni su na svoje pretke koji su prije stotinjak godina započeli borbu, prvenstveno za život dostojan čovjeka. U toj borbi nesebično im je pomagao jedan od najvećih hrvatskih i jugoslavenskih intelektualaca 20. stoljeća – romanopisac, pripovjedač, pjesnik, esejist, novinar i antifašist, čija su djela prevedena na sve značajnije jezike svijeta – veliki Miroslav Krleža.
Zaštitni znak Husinske bune je figura husinskog rudara, rad hrvatskoga akademskog kipara Ivana Sabolića iz 1956. (spomenik se nalazi u parku Bosanskoga kulturnog centra u Tuzli).
Nekadašnja Televizija Sarajevo (TVSA) 1980. snimila je dugometražni igrani film Husinska buna u režiji poznatoga jugoslavenskog redatelja povijesnih filmova i serija, Save Mrmka. Glavne uloge u filmu igrali su doajeni bosansko-hercegovačkog glumišta Dragan Jovičić (u ulozi rudara Jure Keroševića) i Vlado Kerošević (u ulozi rudara Osmana Đulovića). Zanimljivo je da je glumac Vlado Kerošević i rođen u Husinu te je u srodstvu s pokojnim rudarom Jurom Keroševićem. Ulogu mladog novinara Miroslava Krleže igrao je beogradski glumac Branko Cvejić.
U prosincu 2010. u Tuzli je održan znanstveni skup na temu 90 godina Husinske bune 1920. – 2010. u organizaciji Grada Tuzle, Arhiva Tuzlanske županije i Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Tuzli. Uz zapažene znanstvene radove na temu Husinske bune na ovome je skupu promovirana i prigodna brošura o Husinskoj buni.

Piše: Elvis Bećirović

Komentari