Malo ljudi u Hrvatskoj i regiji zna kakva je bila uloga Miroslava Krleže u akciji spašavanja života Jure Keroševića, vođe najvećega radničkog bunta u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj štrajk radnika iz 1920. ostao je poznat kao Husinska buna. Krleža je, tada mladi novinar u Zagrebu, organizirao i koordinirao akciju solidarnosti domaćeg i inozemnog tiska te pritiska na pravosuđe Kraljevine SHS.
Miroslav Milan Krleža (1893. – 1981.) jedan je od velikana hrvatske književnosti, ali i pokretač mnogih kulturnih inicijativa koje su imale velik utjecaj na oblikovanje modernoga hrvatskog društva. Tijekom gimnazijskog obrazovanja u rodnom Zagrebu Krleža je raskrstio s dotadašnjim strogo katoličkim odgojem te se počeo zanimati za socijaldemokratsku politiku. Nakon završetka gimnazije krenuo je u kadetsku školu u Pečuhu te ju 1911. završio kao jedan od najboljih učenika. Tada je počeo pisati prve stihove.
Mladi Krleža novinar i aktivist
Dobio je carsku stipendiju za pohađanje vojne akademije u Budimpešti. Postupno se razočarao u austro-ugarsku vojsku, a njegove umjetničke preferencije postaju očitije. Sredinom 1913. isključen je iz vojne akademije pa se vratio u Zagreb i posvetio umjetničkom radu. Izbijanjem Prvog svjetskog rata pozvan je u vojsku, ali je zbog bolesti malo vremena proveo na bojištu. Razočarao se u socijaldemokratsku stranku te se radikalizirao, okrećući se Lenjinovoj varijanti socijalizma. Tijekom rata pisao je o socijalnim prilikama u Zagrebu (Kako stanuje sirotinja u Zagrebu, Narod koji gladuje). Pri kraju rata sve se više politički angažira kod vođe socijaldemokrata, Vitomira Koraća, te prvi put piše za stranački list Sloboda, ali to nije dugo potrajalo jer je Korać bio protivnik lenjinizma. Nakon rata protivio se jugoslavenskom integralizmu, zalažući se za zajednicu na federalističkim osnovama po uzoru na Franu Supila. Krleža je tada postao javna ličnost te je uz pisanje književnih i političkih tekstova u listovima poput Pravde, Novoga društva, Slobode i Hrvatske riječi održao brojne političke govore u Zagrebu i drugim hrvatskim krajevima. Od 1921. surađuje i u časopisu Nova Evropa te sudjeluje u nekoliko procesa protiv komunističkih aktivista, nastojeći ih svojim iskazima zaštititi. Usto je aktivno radio na akciji prikupljanja pomoći za stanovništvo pogođeno velikom gladi u Rusiji, koju je organizirala Nova Evropa potkraj 1921. godine. Zbog komunističkog aktivizma stavljen je pod posebnu kontrolu kraljevskih vlasti, a zaplijenjeni su mu neka pisma i tekstovi.
Novo političko stanje
Kraj Prvoga svjetskog rata tuzlansko je područje, kao i čitava Bosna i Hercegovina, dočekalo u velikim gospodarskim problemima izazvanim prvenstveno ratnim operacijama u graničnom pojasu sa Srbijom i Crnom Gorom 1914. i 1915. godine. Veliki broj bosansko-hercegovačkih vojnih obveznika bio je uključen u vojsku Austro-Ugarske Monarhije, a nemali broj izgubio je živote na europskim frontama (Galicija, Bukovina, Soča, talijanske Alpe). Velik broj ratne siročadi, manjak radne snage kao i potpuna anarhija u prvim godinama nove države te proces agrarne reforme uzrokovali su katastrofalnu gospodarsku situaciju u BiH, glad i neimaštinu, a povrh svega izuzetno visok stupanj nepismenog stanovništva. Čak 87 posto bosansko-hercegovačkog stanovništva nije znalo čitati i pisati.
Nova vlast trojedne Kraljevine SHS na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđević nije se puno razlikovala od većine dinastičkih režima tadašnje Europe. To su bile naizgled parlamentarne demokracije, međutim, sredinom 20-ih godina prošlog stoljeća ove će države postati više-manje totalitarne, reakcionarne i diktatorske tvorevine (Musolinijeva Italija, Horthyjeva Mađarska, kralj Zogu u Albaniji, kralj Karlo II. i Antonescu u Rumunjskoj, car Boris III. u Bugarskoj, vojna hunta generala Metaksasa u Grčkoj, kralj Aleksandar I. u Kraljevini Jugoslaviji). Ne treba zanemariti niti velik utjecaj Oktobarske revolucije poslije 1917. na revolucionarno-radničke pokrete širom tadašnje Europe.
Vlast Kraljevine SHS prvih godina upravljanja nije uspjela značajnije stabilizirati prilike u zemlji jer je nova država bila podijeljena na velikosrpski unitaristički blok (Demokratska stranka i Radikalna stranka) i federalistički blok (Hrvatska republikanska seljačka stranka). Vladalo je opće bezakonje i anarhija, naročito u istočnoj Bosni i Sandžaku (pograničje Srbije i Crne Gore). Zemlja je bila bez ustava, a kralj-regent nije krio diktatorske ambicije.
Na prvim parlamentarnim izborima u Kraljevini SHS, održanim 28. studenog 1920. u prividno demokratskoj atmosferi najviše su glasova osvojile Demokratska stranka (DS) s 92 mandata, Radikalna stranka (RS) s 91 mandatom, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) s 58 mandata, Hrvatska pučka republikanska stranka (HPRS) s 50 mandata, Zemljoradnička stranka (ZS) s 27 mandata te Jugoslavenska muslimanska organizacija (JMO) s 24 mandata. Konstituiranje nove vlasti teklo je sporo, a gospodarska situacija dodatno se komplicirala. Sve su tvornice bile u većini slučajeva vlasništvo stranog kapitala, nova država još nije bila monetarno suverena (tek će 1923. dinar postati službena valuta), banke su također bile u stranom vlasništvu, država nije imala gospodarsku strategiju, uvoz je bio izrazito visok, a izvoz neznatan, zemlja se zaduživala nepovoljnim stranim kreditima. Sve to utjecalo je na veliki pad životnog standarda te loše uvjete rada u tvornicama i rudnicima.
Sindikalni pokret u BiH, naročito u Tuzli, tek se formirao. Velik doprinos razvoju sindikata i zaštite radničkih prava u Tuzli dalo je Radničko sportsko društvo Sloboda osnovano 1919. (koje djeluje i danas). Kroz njega se radnički pokret razvijao solidarizirajući se s ugroženom radničkom klasom diljem nove države.
Rudnici kao jedina nada
Glavni gospodarski subjekt koji je zapošljavao radništvo u tuzlanskom kraju početkom prošlog stoljeća bio je Rudnik mrkog ugljena Kreka. Ovaj rudnik otvorile su austro-ugarske vlasti 1885. godine, budući da su Tuzla i njena okolica ležale na velikim zalihama mrkog ugljena, potrebnog za rad industrije u BiH. Vremenom se rudnik širio zahvaljujući projektima mladih inženjera koji su u Tuzlu stizali iz čitave Austro-Ugarske.
Kraj Prvoga svjetskog rata rudnik Kreka dočekao je bez radne i stručne snage. Zbog toga je vlast u Kraljevini SHS bila prisiljena dovesti nove rudare za tuzlanski rudnik. Budući da je Slovenija poslije Prvoga svjetskog rata imala višak rudara jer su neki rudnici u međuvremenu zatvoreni, stotinjak slovenskih rudara došlo je u Tuzlu 1919. godine. Slovenski su rudari u Tuzli primljeni s velikom dobrodošlicom, a neki njihovi potomci i danas žive u tuzlanskoj gradskoj četvrti Kreka.
Početak 1920. nije obećavao ništa dobro za tuzlanske rudare. Cijena rada, to jest rudarska nadnica, strmoglavo je padala, uvjeti rada u rudnicima bili su katastrofalni, zdravstvena zaštita rudara bila je slaba, a rasle su cijene osnovnih prehrambenih namirnica.
Unatoč ovako lošoj gospodarskoj situaciji, Zemaljska vlada BiH u Sarajevu nije se puno obazirala na težak položaj tuzlanskih rudara. Čak je poslala Pravilnik, točnije nepravedni tarifni ugovor, Povjereništvu za socijalnu politiku u Sarajevu 16. siječnja 1920. godine. Već prije ovog ugovora Pokrajinsko radničko sindikalno vijeće za BiH i Crnu Goru uputilo je zahtjev za povećanjem plaća rudarima, i to Rudarskom odsjeku Zemaljske vlade u Sarajevu 28. listopada 1919. godine. Tijekom cijele 1920. trajali su dugi i mukotrpni pregovori između vlasti i rudara.
Međutim, dogovora nije bilo. Načelnik tuzlanskog Sreskog (kotarskog) načelstva Todorović izvještava Zemaljsku vladu u Sarajevu o pripremi općeg štrajka rudara u BiH. Vlada u Sarajevu daje mu upute u slučaju štrajka ili pasivnog otpora rudara, da se po kratkom postupku pritvore ili protjeraju radničke i sindikalne vođe. Također, sreske vlasti u Tuzli imale su informaciju da će iza eventualnog štrajka stajati istaknuti kadrovi tada još legalne KPJ. Zbog toga policijski načelnik Tuzlanskog sreza Dimitrije Grudić, inače u obiteljskom srodstvu s ministrom unutarnjih poslova Kraljevine SHS Miloradom Draškovićem, šalje brzojav Zemaljskoj vladi, u kojem između ostalog stoji: ‘’Pozvao sam sebi komunističke vođe i saopštio im sa njihovim potpisom da će oni lično odgovarati ako radnici budu koristili nasilna sredstva.’’
Piše: Elvis Bećirović
