Je li NATO doista obećao da se neće širiti na Istok još 1990.? Putin tvrdi jedno, a Gorbačov drugo

Screenshot: YouTube From spy to president: The rise of Vladimir Putin

Jedan od glavnih argumenata koji Rusi koriste kako bi opravdali  invaziju na Ukrajinu je, navodno, obećanje NATO-a da se neće širiti na istočnu i srednju Europu, a koje je, tvrdi Putin, dano Sovjetima  u vrijeme ujedinjenja Njemačke u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Veliki problem za Ruse je i to što su zemlje bivše pripadnice Varšavskog pakta u međuvremenu promijenile stranu, a još i više stupanje Baltičkih država u Sjevernoatlantski  koš. Putin je već više puta izjavio da osuđuje širenje Sjevernoatlantskog  saveza, primjerice na Konferenciji o sigurnosti u Münchenu 2007. a kasnije u svom govoru u Sevastopolju, nakon okupacije Krima. U Sevastopolju je izjavio da ukoliko Ukrajina uđe u NATO da će se cijela južna Rusija naći u opasnosti od NATO-vih napada.

Gorbačov je živ na Putinovu žalost

Idemo provjeriti koliko je točan Putinov navod. Prema raspoloživim podacima o ograničenju u širenju NATO-a nije sklopljen nikakav pisani ugovor. To bi značilo da Putin onda zna za usmene dogovore koji nisu pismeno verificirani. Međutim, bivši predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov koji je vodio te pregovore, a na Putinovu žalost još je živ pa može svjedočiti o ondašnjim događajima, je izjavio da se o širenju NATO-a izvan Njemačke tada nije raspravljalo. Svi razgovori su bili usmjereni na odnos NATO-a prema bivšoj Njemačkoj Demokratskoj Republici (DDR). Tada je dogovoreno da se na teritoriju bivše istočne Njemačke neće raspoređivati strane trupe. Taj je dio i pismeno potvrđen ugovorom iz članka 5, kojega ovdje ukratko prenosimo, a on datira od 12. rujna 1990., a potpisali su ga ministri vanjskih poslova tada još uvijek razjedinjenje Njemačke, Sjedinjenih Država, Sovjetskog Saveza, Britanije i Francuske.

Članak 5. ugovora iz 1990. godine

Dio odredbi iz ugovora članka 5:
1. Dok se sovjetske snage ne povuku iz bivšeg DDR-a, na tom će teritoriju biti raspoređene samo jedinice njemačke teritorijalne obrane koje nisu dio NATO snaga.


2. Nadalje, neće biti povećanja vojne moći u vidu opreme i broja vojnika, američkih, britanskih i francuskih snaga stacioniranih u Berlinu.

3. Nakon što se Sovjeti povuku, njemačke snage u NATO-u mogle bi biti raspoređene u bivšem DDR-u, s tim da druge snage i sustavi nuklearnog naoružanja na tom području neće biti raspoređeni.

Stalno širenje

Isto tako treba provjeriti politiku Sjevernoatlantskog saveza. NATO se nije prestao širiti od nestanka SSSR te je od broja od 17 članica porastao na njih 30 od kojih su neke bile ranije dio Varšavskog pakta. Rusija razumljivo teško podnosi ovo proširenje, no kako navodi Amélie Zima, doktorica političkih znanosti u Thucydide Centru u Parizu: “Rusi zaboravljaju da su potpisali dokument nazvan Osnivački akt NATO-Rusija 1997. godine kojim postaju partneri koji trebaju jamčiti mir i sigurnost na euroatlantskom području”. Ruku na srce da je situacija obrnuta ni druga strana ne bi bila imuna na takav razvoj situacije. Ova događanja samo potvrđuju da su se SAD-e i Sjevernoatlantski savez isprofilirale kao snage koje u ovom trenutku imaju više utjecaja, pa onda i moći, od Rusije.

Put Ukrajine u NATO ovime onemogućen

Ukrajina ima status zemlje partnera s NATO-om, ali njeno članstvo u savezu nije riješeno i po svemu sudeći neće biti. Kako je jedno od glavnih pravila Saveza da zemlje članice moraju imati riješena granična pitanja kako ne bi izbila kriza, uz ovakav rasplet događanja teško je da Ukrajina više ima izgleda za ulazak u NATO.  Gorbačov smatra da je proširenje NATO-a bila greška i ne podržava ga, no dao je jasno do znanja da razgovora po tom pitanju u 90-im nije bilo, jer takva opcija u ono vrijeme nije izgledala ni malo vjerojatnom.

Putin u ovom trenutku nastoji spriječiti daljnje jačanje NATO snaga, što otvara pitanje razloga zbog kojega svi bježe u NATO savez. Zapravo okrivljavanje Zapada za probleme koje Rusija ima, onemogućava da se počne s čišćenjem problema unutar Putinovog praga.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari