Između Canterburyja i Ione

Povjesničari se danas slažu da se dolazak kršćanstva u rimsku pokrajinu Britaniju može smjestiti već u drugu polovicu 2. stoljeća. Do kraja 7. stoljeća i konačnog formiranja crkvene hijerarhije na tom će se otoku voditi žestoki teološki sukobi za crkvenu prevlast između crkvenih dužnosnika koji su na Veliku Britaniju stizali iz Rima i onih kojih su onamo stizali iz Irske.

Pravci pristizanja nove vjere u rimsku pokrajinu Britaniju slijedili su rimske putove koji su preko Galije vodili prema krajnjem sjeveru Rimskoga Carstva. Kao prvi britanski kršćanski mučenik spominje se sv. Alban koji je navodno živio krajem 3. st., u vrijeme cara Dioklecijana, i koji je u progonima kršćana pogubljen zbog svoje vjere. Možemo tvrditi da je kršćanstvo krajem 3. st. postalo snažno ukorijenjeno u Britaniji.

Velika Britanija u 6. stoljeću

Proces formiranja crkvene hijerarhije na britanskom otoku bio je neraskidivo povezan s političkim ustrojem u drugoj polovici 6. i tijekom 7. stoljeća. Takav se crkveni ustroj u svojim glavnim crtama održao do danas. Stoga je ovdje potrebno iznijeti prikaz političke podjele na otoku. Općenito govoreći, do druge polovice 6. st., dakle nešto više od stoljeća od prvih germanskih naseljavanja na Veliku Britaniju, pridošlice su uspjele odgurnuti romanizirane starosjedioce daleko od istočnih i južnih obala današnje Engleske. Linija razdvajanja tekla je sredinom otoka od područja nekadašnjeg Antoninovoga zida u južnoj Škotskoj pa sve do južnih obala Engleske. Na tom se području smjestio niz kraljevstava Brita. Na krajnjem sjeveru, uz zapadni kraj Antoninovoga zida, bilo je kraljevstvo Strathclyde, a istočno od njega, na području današnjeg Edinburgha, bilo je kraljevstvo Goddoddin. Južno od njih sve do područja današnjih gradova Liverpoola i Manchestera smjestila su se kraljevstva sjeverni i južni Rheged. Na području današnjeg Walesa smjestio se niz keltskih kršćanskih kraljevstava od kojih su najvažnija bila Gwynedd, Powys, Dyfed, Gwent i Elmet. Na krajnjem jugozapadu, na području današnjeg Cornwalla i Devonshirea smjestilo se kraljevstvo Dumnonia. Kao što se može vidjeti, stiješnjeni Briti bili su potpuno razjedinjeni. Ova su kraljevstva vrlo često i međusobno ratovala. Iako su od dolaska Germana u Veliku Britaniju Briti uspjeli potisnuti irska plemena iz područja na krajnjem zapadu Welsa i Cornwalla, koja su ovi osvojili početkom 5. st., u odnosu na germanske pogane kršćanski su Briti bili u stalnoj defenzivi.

Kao i Briti, Germani su u Velikoj Britaniji osnovali niz kraljevstava. Na najsjevernijem dijelu osvojene istočne obale, na krajnjem sjeveroistoku današnje Engleske i jugoistoku današnje Škotske smjestilo se kraljevstvo Bernicia. Južno od njega, sjeverno i južno od ušća Humbera, smjestilo se kraljevstvo Deira. Do druge polovice 6. st. oba su se kraljevstva proširila na štetu svojih susjeda. Bernicia je uništila britsko kraljevstvo Goddoddin proširivši se na sjever sve do Antoninovoga zida. Deira je zauzela malo germansko kraljevstvo Lindsey koje se nalazilo između Deire i Istočne Anglije. Vladajuće kuće Deire i Bernicije bit će u stalnoj borbi za prevlast na germanskom sjeveru. U trenutcima prevlasti jedne ili druge vladarske kuće ova će se kraljevstva ujedinjavati u moćno kraljevstvo Northumbriju, no isto će se tako i raspadati kada ta prevlast nestane. Ujedinjena Northumbria bila je smrtna opasnost za Brite na sjeveru. Početkom 7. st. Northumbria će uništiti britsko kraljevstvo Rheged i izići na zapadnu obalu Velike Britanije od područja današnjeg Liverpoola do današnje škotske granice. Time su britska područja na sjeveru jednom za svagda odsječena od onih na jugu Velike Britanije. Ostatci kraljevstava Rheged i Goddoddin spojit će se s kraljevstvom Strathclyde, što će Britima omogućiti politički opstanak na tom području do vikinških osvajanja u 9. stoljeću. Južno od Northumbrije bila su germanska kraljevstva Istočna Anglia, uz istočnu obalu središnje Velike Britanije te kraljevstvo Mercia u samom središtu Otoka na području oko današnjeg grada Birminghama.

Mercia je brzo potisnula Brite dalje na zapad i izašla na liniju današnje granice Walesa i Engleske. Istočno od Londona nalazilo se kraljevstvo Essex, a južno od Londona kraljevstvo Sussex. Na krajnjem jugoistoku Engleske, bilo je kraljevstvo Kent. Zapadno od Sussexa, uz južnu obalu, nalazilo se kraljevstvo Wessex, koje je brzo apsorbiralo okolna germanska kraljevstva i izašlo na obale Bristolskog kanala. Ovim je britsko područje na zapadu još jednom presječeno, a britski je Wales zauvijek odsječen od britskog Cornwalla. Sva ova germanska kraljevstva bila su gotovo stalno u sukobu oko prevlasti nad ostalim germanskim kraljevstvima. Vladar koji bi uspio nametnuti svoj politički i vojni utjecaj na ostala germanska kraljevstva nazivao se bretwalda, vladar Velike Britanije. Ipak, njegova je vlast bila više nominalna nego stvarna, i to samo u germanskom dijelu Velike Britanije.

Sjeverno od Antoninovoga zida vladali su Kelti. Niz nepokorenih keltskih plemena tu se ujedinio u dva snažna plemenska saveza – južne i sjeverne Pikte. Početkom 6. stoljeća irsko pleme Scoti prelazi iz Ulstera u Irskoj na područje današnje grofovije Argylle u Škotskoj, potiskuju južne Pikte i osnivaju kraljevstvo Dal Riata (Dal Riada). Scoti su sa sobom donijeli i kršćanstvo koje je na njihovu otoku tek nedavno proširio sv. Patrik i njegovi sljedbenici.

Upravo će ovo kraljevstvo biti izvor širenja Keltske crkve u Velikoj Britaniji. Širenjem kršćanstva širit će se i politička moć Scota, u tolikoj mjeri da će se po njima nazvati kraljevstvo koje će naknadno nastati sjeverno od germanskih područja.

Sveti Kolumba

163438Jedna od najzaslužnijih osoba za ovakav razvoj događaja bio je sv. Kolumba. Ovaj irski redovnik bio je član kraljevske obitelji jednog od vodećih irskih klanova Hy Neill (O’Neill) koji je nakon krvavih ratova za prevlast među klanovima otišao u dobrovoljno izgnanstvo. Zaustavio se na malom škotskom otoku Iona 563. koji se nalazi nadomak obala Dal Riate. Tu je sagradio manji samostan i posvetio se pokrštavanju sjevernih Pikta. Tada su sjeverni Pikti bili pogani i ogorčeni protivnici njegovih sunarodnjaka u kraljevstvu Dal Riata. Godine 565. sv. Kolumba uspijeva pokrstiti kralja sjevernih Pikta, Bruda. Osnovao je niz samostana u kraljevstvu Pikta, Dal Riati i Irskoj. Oni su bili tipična irska plemenska religiozna središta, nimalo slična benediktinskim samostanima u tadašnjoj Europi. Klan koji bi prihvaćao kršćanstvo davao je zemlju za gradnju samostana i brinuo se o materijalnim potrebama ustanove. Samostan je zauzvrat brinuo za duhovne i kulturne potrebe klana. Glavare samostana određivao je njihov osnivač, a najčešće su to bili članovi vladarskih obitelji klanova. Redovnici ovih samostana živjeli su teškim, asketskim i često pustinjačkim životom. Njihov siromašni, miroljubivi i pravični način života privlačio je pogane izmučene ratovima i patnjama. Za vrijeme sv. Kolumbe Dal Riata postaje vjersko, političko i kulturno središte keltskih naroda koji su nastanjivali područja sjeverno od poganskih Germana. Značaj Dal Riate osobito je porastao nakon što je na prijestolje ženidbenim vezama došao Kolumbin štićenik i prijatelj Aidan, član vladarske kuće britskog kraljevstva Strythclyde. Sveti Kolumba umire 597., iste godine kada je u kraljevstvo Kent stigao Augustin. Godinu dana prije Columbine smrti (569.) papa Grgur šalje redovnika Augustina u Veliku Britaniju koji stiže tek 597. u kraljevstvo Kent.

Augustin u Canterburyju

Kent je izabran iz nekoliko razloga. Bilo je to germansko kraljevstvo unutar Velike Britanije, najbliže kršćanskoj Franačkoj. Snažne trgovačke veze Kenta s Franačkom učinile su Kent najvažnijim germanskim kraljevstvom na Velikoj Britaniji toga vremena. Kralj Ethelbert smatran je tadašnjim bretwaldom među britanskim Germanima, a bio je oženjen franačkom princezom Berthom. Ona je bila kći franačkog kralja Chariberta i unuka prvoga franačkoga kršćanskoga kralja Klodovika. Kako bi pridobio Berthinu ruku, kralj Ethelbert Berthi je dopustio da prakticira svoju kršćansku vjeru u maloj privatnoj kapeli, iako je kralj ostao pogan. Augustin je na Ethelbertovu dvoru bio primljen oprezno i bez prevelikog oduševljenja. Ipak, kralj mu je vjerojatno zbog boljih odnosa s kršćanskom Franačkom dopustio da ostane i slobodno propovijeda kršćanstvo. Uz to mu je dao i da u njegovu glavnom naselju sagradi mjesto gdje će propovijedati. Tako je Augustin svoje sjedište smjestio u nekadašnje rimsko naselje Durovernis, tadašnji Cantwaraburh, danas Canterbury koji je i danas glavno crkveno središte Engleske.

Zahvaljujući Augustinovu radu, jutsko stanovništvo počinje prilaziti kršćanstvu. Nešto prije 600. i kralj Ethelbert postaje kršćanin. Tom je prilikom kralj Crkvi dodijelio prvi zemljišni posjed u svojem kraljevstvu. Godine 600. papa imenuje Augustina nadbiskupom germanskih naroda u Velikoj Britaniji i nalaže da se u sjevernim germanskim kraljevstvima uspostavi nadbiskupija u nekadašnjem rimskom gradu Eboracumu, današnjem Yorku. Do 604. Augustin je sagradio crkvu u Londonu te ondje osnovao biskupiju Essex. Na čelo biskupije postavio je Mellitusa.

Augustin i Briti

augustinNešto prije toga, Augustin inicira sastanak s kršćanskim glavarima iz britskih kraljevstava na zapadu. Od njih je tražio da svoju vjersku praksu usklade s rimskim naukom te prihvate hijerarhijsko vrhovništvo canterburyjske nadbiskupije. Prakticiranje vjere kod ostataka romaniziranih Brita u onom dijelu Velike Britanije koji su uspjeli sačuvati od poganskih Germana, razvilo se u smjeru vrlo sličnom Keltskoj (Irskoj) crkvi. Potpuno odsječeni od vjerskog razvoja kontinenta, Briti su razvili svoj način kršćanske liturgije, vlastiti način krštenja i računanja dana na koji pada Uskrs. Na dvije konferencije s britskim vjerskim vođama, održanima 602., Augustin je tražio njihovo usklađivanje vjerske prakse s rimskim naukom te podvrgavanje canterburyjskom nadbiskupu. Briti, koji su se smatrali čuvarima vjere na Velikoj Britaniji, ovakve prijedloge o mijenjanju stare prakse i podvrgavanju crkvenim sjedištima na području poganskih i neprijateljskih kraljevstava glatko su odbili. Štoviše, druga konferencija završila je međusobnim proklinjanjem pregovarača. Godine 605. umire Augustin, a na mjestu nadbiskupa zamjenjuje ga Laurentius.

Uzmak misonara

Ethelbertovom smrću 616. dolazi do prvih problema u širenju kršćanstva među Germanima. Ethelbertov sin i nasljednik Eadbald za ženu uzima svoju maćehu, što novi nadbiskup Laurentius žestoko osuđuje. Eadbald se vraća poganstvu. Kralj Essexa Saberct umire 617., a njegova tri sina odbijaju krštenje i protjeruju Mellitusa iz Londona. I Wessex, čiji kralj Egbert nakon Ethelbaldove smrti postaje novi bretwalda, protjeruje kršćanske misionare iz svojega kraljevstva. Mellitus i Justus napuštaju svoja sjedišta i stižu u Canterbury gdje s Laurentiusom donose odluku da se vrate u Franačku i napuste pokušaje pokrštavanja Germana u Velikoj Britaniji. Naposljetku Laurentius odlučuje ostati u Kentu. Ubrzo nakon toga Egbert od Wessexa ubija sva tri brata vladara u Essexu. Eadbald se, preplašen rastom snage Wessexa, odlučuje pomiriti s Laurentiusom. Odriče se svoje žene i prihvaća kršćanstvo. Potom poziva Mellitusa i Justusa da se vrate u Veliku Britaniju, što ovi i čine. Godine 619. umire Laurentius, a na mjestu canterburijskog nadbiskupa zamjenjuje ga Mellitus. Samo pet godina nakon toga 624. umire i Mellitus, a novi nadbiskup postaje Justus.

Ostatak članka pročitajte u 9. broju časopisa History.info

Piše: Antonio Vulas

Komentari