Hrvatska nakon ukidanja apsolutizma

Uslijed turbulentnih događaja 60-ih godina 19. stoljeća (Listopadska diploma i Veljački patent) u Hrvatskoj i Slavoniji ponovno oživljava državnopravna ideologija kojom se ističe kontinuitet državnosti Trojedne Kraljevine. Ona se pojavila već revolucionarne 1848. godine, Strossmayer i Vraniczany iznova je ističu na pojačanom Carevinskom vijeću, a svoj prvi cjeloviti oblik dobiva u dokumentu Banske konferencije u studenome 1860. godine. Dodatno se razrađuje u zahtjevu Zagrebačke i Riječke županije, da bi konačni oblik dobila u pisanoj izjavi Hrvatskoga sabora Franji Josipu iz 1861. godine.

Hrvatska državnopravna ideologija izraz je osnovnih interesa hrvatske elite: izgradnja modernog ustavnog uređenja u kojem bi domaće snage imale glavnu ulogu u donošenju odluka. To je bilo moguće samo u slučaju ograničavanja koncentracije moći u središtu Monarhije. Nadalje se ističe povijesno pravo na državnost, a ne samo na širu autonomiju. Kako moderno uređenje s obilježjem državnosti ne bi bilo moguće u slučaju da hrvatski teritorij ostane rascjepkan, zahtijeva se neodvojivost Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.

U takvom ozračju 26. studenoga počinje djelovati Banska konferencija pod predsjedanjem bana Josipa Šokčevića (koji je iste godine zamijenio omraženoga Ivana Coroninija), kojoj je vladar namijenio ulogu umirivanja javnosti nakon izdavanja Listopadske diplome. Na konferenciji je Ivan Mažuranić vladaru sastavio zahtjev u kojem su oblikovani osnovni elementi hrvatske državnopravne ideologije. Objavljeni su posebni zahtjevi za sjedinjenjem s Dalmacijom te prijedlog hitnog sazivanja Dalmatinsko-hrvatsko-slavonskoga sabora na temelju izbornog zakona iz 1848. godine koji je obuhvaćao i Riječku županiju, Međimurje te Vojnu krajinu.

Nažalost, u Dalmaciji autonomaši (većinom Talijani i dio Srba) organiziraju prosvjede protiv sjedinjenja s Hrvatskom i Slavonijom te zahtijevaju da o tome odlučuje Dalmatinski sabor. Njihovu želju podupire car, a kako su autonomaši imali većinu u Dalmatinskom saboru, do sjedinjenja nije došlo. Sjedinjenje nije želio ni bogati riječki sloj koji je uvjet za gospodarski uzlet grada vidio u priključenju Mađarskoj, što je željela i elita iz Budimpešte. Beč je to privremeno odbio, ali da bi umirio mađarsko plemstvo, Međimurje je odcijepljeno od Hrvatske te je priključeno Mađarskoj.

Mažuranićev zahtjev sadržavao je ustrojenje privremene hrvatsko-slavonske Dvorske kancelarije, kao njihova središnjeg tijela vlasti. To je odbijeno, ali je odobreno da se hrvatsko-slavonski odsjek privremeno odvoji iz Državnoga ministarstva kao Dvorski dikasterij (veza između bečkog dvora i upravnih organa u Hrvatskoj) na čije je čelo postavljen upravo Ivan Mažuranić.

Među ostalim, zahtijevalo se da isključivo “hrvatsko-slavonski narodni jezik postane službeni jezik Trojedne Kraljevine”, no narodni je jezik odobren samo za Namjesništvo (upravni organi) i Banski stol (sudstvo).

Piše: Dražen Krajcar

Više o temi: https://povijest.hr/drustvo/politika/listopadska-diploma-i-veljacki-patent/

https://povijest.hr/drustvo/politika/carev-odgovor-raspustanje-sabora/

https://povijest.hr/drustvo/politika/mazuranicev-clanak-42/

https://povijest.hr/drustvo/politika/najintelektualniji-sabor/

Komentari