Iako je moć novca u pravilu vremenom rasla, u jednom je razdoblju europske povijesti gotovo iščeznuo iz upotrebe. Padom Zapadnog Rimskog Carstva gospodarstvo je postajalo lokalizirano, a smanjenjem trgovine došlo je i do smanjenja veličine gradova. Sve to rezultiralo je smanjenjem optjecaja novca i nestanka centraliziranog novčarstva. Ulaskom u feudalno doba osnovu gospodarstva činila su vlastelinstva, najčešće zatvorene i samoodržive strukture. Osnova odnosa seniora i vazala bile su zakletve vjernosti i obećanje materijalne i vojne pomoći, a ne novčane isplate. Zemlja je pripadala vladaru koji ju nije prodavao, već dodjeljivao svojim plemićima, a oni su njene dijelove davali podanicima na obrađivanje. U feudalnom je društvu najvažnije bilo održati tradicionalni društveni poredak, a novac ga je potkopavao.
Iz toga se mogu izvesti neki zaključci o karakteristikama novca. Novac je impersonalan – nije potrebno poznavati onoga s kime posluješ ili se uopće sresti s njime. U feudalnom je društvu, temeljenom na osobnim vezama, to bilo nepoželjno. Sustav temeljen na novcu omogućuje bilo kome tko ga posjeduje da otvori sva vrata. Za razliku od toga, feudalni se sustav oslanjao na strogo definirane staleže u koje se u pravilu ulazilo rođenjem – novac je poticao društvenu mobilnost i stoga nije bio poželjan. Novac usto navodi ljude da o pojedinom predmetu razmišljaju kao o samo jednoj brojki, njegovoj vrijednosti na tržištu, što nije u skladu s osnovnim principom feudalnog gospodarstva. Razvoj trgovine i sloja bogatog građanstva tako je uzdrmao feudalni poredak i naposljetku doveo do njegova sloma.
Piše: Boris Blažina
