Europska zastava

Europska zastava sastoji se od 12 zlatnih (žutih) petokrakih zvjezdica poredanih u krug na azurnoplavom polju. Iako je danas smatramo službenom zastavom Europske unije činjenica je da je to još jedna stvar koju je Europska unija usvojila od drugih europskih organizacija (slično kao i Schengen). Zastava je 1955. originalno dizajnirana kao zastava Vijeća Europe, europske organizacije koja nije institucionalno povezana s Europskom unijom. Tek 1985. Europska ekonomska zajednica usvaja ovu zastavu kao svoju. Pokušaj da ju se formalno proglasi službenom zastavom Europske unije propao je s neuspjehom ratifikacije Europskog ustava. U tom dokumentu ova zastava, te Schillerova i Beethovenova Oda radosti navodile su se kao službena zastava i himna Europske unije. Usvajanje tog dokumenta zastavljeno je francuskim i nizozemskim referendumima 2005. godine. Danas se ni zastava ni himna ne spominju ni u jednom sporazumu Europske unije. Stoga Europska unija formalno nema službenu zastavu i himnu iako se oba ova simbola Unije u praksi redovito upotrebljavaju. No, nastanak dizajna same zastave krije zanimljivu priču.

Nakon što nekoliko prijedloga izgleda zastave nisu usvojile ocjenjivačke komisije Vijeća Europe, u uži izbor ušla su dva. Prvi je bio dizajn Salvadora de Madariaga, a izgledao je kao konstelacija zvijezda na plavom polju. Zvijezde su bile raspoređene prema pozicijama glavnih gradova država članica Vijeća Europe. Najveća zvijezda trebala je biti ona na poziciji Strasbourga. Drugi prijedlog bio je dizajn Arsèna Heitza, koji je radio u poštanskom odjelu Vijeća Europe i koji je uputio desetak vlastitih prijedloga za izgled zastave. Heitzov prijedlog koji je zapeo za oko komisiji bila je zastava s 12 zvjezdica poredanih u kružnicu na plavom polju. Komisija je prihvatila Heitzeov dizajn kao najbolji, s tim da je broj zvjezdica trebalo povećati sa 12 na 15, tako da svaka zvjezdica predstavlja jednu državu članicu. Međutim, iz još nejasnih razloga Parlamentarna skupština Vijeća Europe je 25. listopada 1955. usvojila zastavu sa samo 12 zvjezdica, kojoj je konačni, današnji izgled, dao Paul M. G. Lévy. Odlučeno je da se broj zvjezdica neće mijenjati povećanjem broja država članica. Konačno prihvaćanje Europske zastave zbilo se 8. prosinca 1955., a prvi se put zavijorila 13. prosinca 1955. u Parizu ispred palače Château de la Muette. Kada je Europska ekonomska zajednica 1985. usvojila ovu zastavu kao svoju zastavu, a potom je to napravila i Europska unija, većina je ljudi mislila da se radi o originalnoj zastavi EEZ / EU-a i da 12 zvjezdica predstavlja 12 zemalja članica (od 1986. – 1994. EZZ / EU je imala 12 država članica).
Međutim, 1987. Arsène Heitz (1908. – 1989.) izjavio je kako je dizajn s 12 zvjezdica poredanih u kružnicu ustvari rezultat njegova religioznog nadahnuća. Naime, Heitz je izjavio kako 12 zvijezda predstavlja 12 zlatnih zvijezda koje se prikazuju na ikonografskim prikazima Djevice Marije, gdje je njena glava okružena aureolom od 12 zlatnih zvjezdica. Štoviše, Heitz je izjavio da je i konačno usvajanje same zastave na dan 8. prosinca 1955. povezano s blagdanom Bezgrješnog začeća, koje pada na taj datum.
Nakon ove izjave Paul M. G. Lèvy odbacio je ovu Heitzovu tvrdnju kazavši da on kao konačni dizajner zastave nije bio svjestan marijanske inspiracije samog dizajna. Ipak, nekih deset godina nakon toga i sam Lèvy je donekle odstupio od svojeg stava o pobijanju marijanske inspiracije. Uglavnom, danas nemamo konačni uvjerljivi odgovor koji bi pobio tvrdnje Arsènea Heitza, izvornog tvorca dizajna Europske zastave, budući da je Vijeće Europe u trenutku usvajanja zastave imalo 15 država članica, a EEZ deset država članica u trenutku prihvaćanja zastave. Pogotovo ako znamo da je ocjenjivačka komisija prihvatila Heitzov dizajn zastave uz dodatak da broj zvjezdica treba biti 15, po jedna za svaku državu članicu. Također je intrigantna odluka da se broj zvjezdica ne povećava povećanjem broja država članica, kao što je to slučaj s zastavom SAD-a.

Piše: mr. Antonio Vulas

Komentari