Europska unija i Schengen – Put stvaranja ujedinjene Europe (3. dio)

Schumanova deklaracija utrla je put stvaranja ujedinjene Europe. Nju su slijedili Rimski sporazumi te stvaranje integracija poput Europske ekonomske zajednice (EEZ), Europske zajednice za atomsku energiju (EURATOM) te carinske unije. No, taj proces nije uvijek tekao glatko…

Uvidjevši da je integracija zapadnoeuropskih država preduvjet za politički i gospodarski oporavak zapadne Europe, na sastanku u Haagu 1948. pod predsjedanjem Winstona Churchilla 800 je delegata iz više europskih zemalja pozvalo na političko i ekonomsko zajedništvo Europe. Sljedeći korak u tom smjeru bila je Schumanova deklaracija iz 1950., poziv na ujedinjenje njemačke i francuske industrije ugljena i čelika, s namjerom proširenja na druge europske države. Schumanov poziv nije bio bez odjeka među zapadnoeuropskim državama.Već iduće godine, 18. travnja 1951., u Parizu se susreću predstavnici šest država (takozvana Šestorka) Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka te potpisuju Pariški sporazum. Ovim sporazumom ustanovljena je Europska zajednica za ugljen i čelik (EZUČ).

Europska zajednica za ugljen i čelik

Paul-Henri Spaak
Paul-Henri Spaak

Važnost ovog sporazuma jest u tome što prvi put u povijesti države potpisnice nekog sporazuma pristaju prenijeti dio svojih suverenih prava s institucija države na zajedničke institucije saveza. Do tog trenutka svi međunarodni sporazumi sklapani su tako da su države članice provodile svoja suverena prava preko vlastitih institucija u skladu s onim što je dogovoreno sporazumom. Pariškim sporazumom određeno je da suverena prava država članica prelaze iz ruku države članice na zajedničke institucije i te su države dužne provoditi odredbe koje donesu zajedničke institucije kao da su ih donijele njihove nacionalne institucije. Samim sporazumom naglašena je želja za daljnjim integracijama, po načelu sektor po sektor. Kao zajedničke institucije određene su Visoko povjerenstvo, Vijeće, Skupština i Sud pravde. Visoko povjerenstvo trebalo je kontinuirano voditi poslove zajednice, u Skupštini su sjedili predstavnici država članica, u Vijeću relevantni ministri svake države članice, a Sud pravde trebao je rješavati eventualne sukobe. Za prvog predsjedavajućeg Visokog povjerenstva imenovan je Jean Monnet, a predsjedavajućim čovjekom Skupštine postao je Paul-Henri Spaak, belgijski socijalist. Mnogi će ostati iznenađeni što je ova zajednica trajala i djelovala punih 50 godina, sve do 2002., unatoč tome što su je kasnije zasjenile Europska ekonomska zajednica i Europska unija. No Šestorka se nije zaustavila samo na ekonomskom ujedinjenju. Godine 1952. Šestorka je u Parizu osnovala i Europsku obrambenu zajednicu. Tom je prilikom talijanski političar Alcide De Gaspari pogurao odredbu u kojoj se govori kako vojni savez mora smjerati prema političkoj integraciji država članica.

Rimski sporazumi i Europske zajednice


euratom-watch_bildelement-398x400Šestorka 25. ožujka 1957. potpisuje Rimske sporazume kojima se uspostavlja Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku energiju (EURATOM). Pod okriljem EEZ-a države članice prenose svoje suverene ovlasti u pogledu određivanja ekonomskih politika na zajedničke institucije zajednice, u krajnjem cilju ostvarivanja zajedničkog tržišta. Pritom navode da je dugoročni cilj ove integracije “postavljanje temelja za čvršću zajednicu naroda Europe.“ S druge strane, u okviru EUROATOM-a države članice na zajedničke institucije prenose suverene ovlasti nadzora nad industrijom atomske energije i određivanjem sigurnosnih standarda na tom polju. Za sve tri zajednice određene su zasebne institucije, i to Visoko povjerenstvo EZUČ, Komisija EEZ-a i Komisija EURATOM-a, koje su rukovodile svakodnevnim poslovima zajednica. Postojala su i zasebna vijeća, Vijeće EZUČ-a, Vijeće EEZ-a i Vijeće EURATOM-a, u kojima su sjedili relevantni ministri država članica. No, EZUČ, EEZ i EURATOM imali su zajedničku Skupštinu i Sud pravde. Stoga su se te institucije sad nazivale Skupština i Sud pravde Europskih zajednica, pri čemu se misli na sve tri spomenute zajednice. Rimskim sporazumom države članice EZUČ-a odlučile su svoju integraciju, koja se do tada odnosila samo na industriju ugljena i čelika, proširiti na cjelokupno gospodarstvo.

EFTA i prva proturječja

imagesGospodarska integracija Šestorke nije ostala bez odjeka u drugim europskim zemljama. Dakako, govorimo samo o zemljama zapadne i sjeverne Europe, budući da je Istok bio prekriven tvrdim ruskim ledom. Godine 1960. zemlje koje su ostale izvan spomenutih integracija, Austrija, Danska, Norveška, Portugal, Švedska, Švicarska i Ujedinjeno Kraljevstvo, stvaraju područje slobodne trgovine, poznato kao EFTA (engl. European Free Trade Agreement). Razlika između EFTE i Europskih zajednica bila je ponajprije u tome što zemlje članice EFTA-e nisu prenosile nikakve suverene ovlasti sa svojih nacionalnih institucija na zajednička tijela, nego su samo ukidale carinska davanja na promet roba između država članica. Samo godinu dana nakon toga, predstavnici Šestorke na konferenciji (engl. summit) u Bad-Go- desbergu u Njemačkoj ponovno izražavaju težnju za političkim ujedinjenjem. Te godine Irska, Uje – dinjeno Kraljevstvo i Danska podnose zahtjeve za prijem u članstvo u Europskim zajednicama. Istovremeno Sovjeti grade Berlinski zid. Podjela Europe na Istok i Zapad postaje snažnija nego ikada. Šestorka odgovara prvim Fouchetovim planom koji predviđa stvaranje saveza država sa zajedničkom vanjskom politikom. Godine 1962. i Francova Španjolska prijavljuje se za članstvo u Europskoj ekonomskoj zajednici, a potom isto radi i Norveška. Međutim, 1963. dolazi do prvih problema u postupku integracije zapadne Europe. U siječnju te godine francuski predsjednik de Gaulle izražava otvoreno protivljenje pristupanju Ujedinjenog Kraljevstva Europskim zajednicama. Stare nezaliječene rane iz doba II. svjetskoga rata, kada su Britanci postupali s de Gaulleom uz veliku rezervu, isplivale su na površinu. Nekoliko dana nakon toga suspendirani su pregovori za pristup sa svim državama koje su aplicirale za članstvo. Bio je to veliki korak unazad u procesu integracije Europe.

Merger Treaty

Dvije godine nakon toga, 8. travnja 1965., Šestorka potpisuje sporazum o udruživanju zajedničkih tijela (engl. Merger Treaty) koji će stupiti na snagu 1. srpnja 1967. godine. Ovim sporazumom dogovoreno je da sva tijela svih Europskih zajednica (EZUČ, EEZ i EURATOM) postanu zajednička. Kao što smo rekli, do tog trenutka EZUČ, EEZ i EURATOM imali su zajedničku Skupštinu i Sud pravde. Stupanjem na snagu Merger Treatyja ukidaju se zasebna tijela Visoko povjerenstvo EZUČ-a, Komisija EEZ-a te Komisija EURATOM-a i stvara se zajednička Komisija koja je obavljala poslove za sve tri zajednice. Također, ukidaju se zasebna Vijeća svake zajednice i formira se Vijeće zajednica u kojima sjede ministri država članica, odgovorni za resore o kojima Vijeće u tom trenutku raspravlja.

Luksemburški kompromis i beskompromisnost Francuske

Jean Monnet
Jean Monnet

Činilo se da je integracija Europe ponovno u punom zamahu, no te godine Francuska se sukobljava s ostatkom Šestorke oko pitanja načina financiranja zajedničke poljoprivredne politike. Francuski predstavnici prestaju dolaziti na sastanke radnih tijela i dolazi do krize Zajednica. Kriza je potrajala sedam mjeseci i riješena je tek u siječnju 1966. Luksemburškim kompromisom kojim je uspostavljen princip po kojem odluke tijela Zajednica moraju donositi jednoglasno kada se radi o pitanjima vitalnog značaja za neku od država članica. Francuska i danas poljoprivrednu politiku smatra jednim od svojih najvitalnijih interesa. Godine 1967. Ujedinjeno Kraljevstvo, Irska i Danska ponovno podnose zahtjev za članstvom u Europskim zajednicama. Francuska ponovno izražava svoje rezerve oko britanskog članstva. U međuvremenu i Norveška obnavlja svoj zahtjev za prijem. No, i ovoga puta Francuska stavlja veto na pristupanje Ujedinjenoga Kraljevstva Potpisivanje Sporazuma o udruživanju zajedničkih tijela, Bruxelles, 8. travnja 1965. Predsjednici Visoke vlasti EZUČ-a (1952. – 1955.) Jean Monnet francuski diplomat i gospodarstvenik (1955. – 1958.) René Mayer francuski političar i premijer (1958. – 1959.) Paul Finet belgijski sindikalni vođa (1959. – 1963.) Piero Malvestiti talijanski političar (1963. – 1967.) Rinaldo (Dino) Del Bo talijanski političar Europskim zajednicama, čime se ponovno blokiraju pregovori za pristup svih kandidata.

Carinska unija

Ovo nije zaustavilo Šestorku u daljnjim integracijama. Osamnaest mjeseci prije predviđenog roka, 1. srpnja 1968., na snagu stupa carinska unija između država Šestorke. Carinska unija bila je korak više u odnosu na bescarinsku trgovinu između država članica. Naime, ni do tada promet roba između država članica nije podlijegao carinskim davanjima (kao i kod EFTA-e). Od stupanja na snagu carinske unije države članice prihvaćaju zajedničku carinsku politiku prema drugim državama. Dakle, do tada se, primjerice, na robu koja je dolazila iz Njemačke u Francusku nije plaćala carina, ali su i Francuska i Njemačka mogle samostalno odlučiti o visini i načinu ubiranja carina na promet roba iz država koje nisu bile članice Europske ekonomske zajednice. Njemačka je mogla imati carinu na robu koja je dolazila iz primjerice Alžira, dok je Francuska tu robu mogla osloboditi carine. Stupanjem na snagu carinske unije sve države članice morale su slijediti ista pravila vezana uz određivanje načina ubiranja carina od robe koja je dolazila iz država koje nisu članice Europske ekonomske zajednice. Sud pravde Europskih zajednica 1979. donosi važnu presudu u slučaju Cassis de Dijon (nazvan prema vrsti francuskog voćnog likera koji nije odgovarao njemačkim standardima za alkoholna pića) u kojoj se presuđuje da nijedan proizvod zakonito proizveden u nekoj od država članica Europskih zajednica ne smije biti podložan nikakvim zabranama ili nametima prilikom uvoza u neku drugu državu članicu. Ovom presudom prekinuti su prijepori vezani za slobodu kretanja robe među državama članicama koji su u tom trenutku još postojali, čime je konačno potpuno omogućena jedinstvenost tržišta Europskih zajednica. Godina carinskog ujedinjenja na zapadu Europe bila je i godina velikih studentskih nemira u Poljskoj i godina gušenja praškog proljeća. Istočna Europa mogla je samo sanjati približavanje svojim zapadnim susjedima.

EU i Schengen: ideje o federalizaciji zapadne Europe (1. dio)

EU i Schengen: nadzor nad Zapadnom Njemačkom (2. dio)

Piše: Antonio Vulas

Komentari