Ideja o carinskom ujedinjenju i ukidanju graničnih kontrola unutar Europe velikim je dijelom rođena iz primjera zemalja Beneluksa. Naime, zemlje Beneluksa, Belgija, Nizozemska i Luksemburg, još su 1. siječnja 1948. oformile carinsku uniju. Tri države postale su jedinstveno tržište, bez carinske, a nešto kasnije i granične kontrole, na međusobnim granicama.
Pozitivni primjer stvaranja jedinstvenoga carinskog i sigurnosnog prostora bilo je formiranje Nordijske unije putovnica (engl. Nordic Passport Union) 1954. godine. Te godine nordijske zemlje Finska, Norveška, Švedska, Danska i Island ukinule su carinsku i graničnu kontrolu na međusobnim granicama. Primjera radi, osoba koja bi putovala iz Hamburga u Kopenhagen obavila bi ulaznu graničnu kontrolu na njemačko-danskoj granici. Sve dok se ta osoba kretala unutar Nordijske unije putovnica, prilikom prelaska državnih granica nije obavljana granična i carinska kontrola. Putovanje na relaciji Kopenhagen (Danska) – Helsinki (Finska) smatralo se putovanje u unutarnjem prometu, ako osoba prilikom putovanja nije izlazila iz područja Nordijske unije putovnica. Na taj način nad osobom koja bi, primjerice, avionom putovala na relaciji Hamburg (Njemačka) – Kopenhagen (Danska) – Malmo (Švedska) – Oslo (Norveška) – Rejkjavik (Island) – Glasgow (UK) vršila se ulazna granična kontrola samo prilikom ulaska na teritorij Danske, te izlazna graničnu kontrola prilikom napuštanja teritorija Islanda.
Nordijska unija putovnica dala je najbolji primjer zemljama Europskih zajednica, koje su već bile povezane u zajedničko tržište, odnosno carinsku uniju, da je moguće povezivanje i u zajedničko sigurnosno područje. Osobito ako se radi o zemljama koje poštuju i provode zajedničke principe demokratskog ustroja i vladavine prava.
Schengenski sporazum
Pregovori o mogućem ujedinjenju zemalja Europskih zajednica na principima na kojima je već bila zasnovana Nordijska unija putovnica, započeli su već krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina 20. stoljeća. Prometni zastoji koji bi se stvarali na graničnim prijelazima između zemalja Beneluksa, Francuske i SR Njemačke, pokrenuli su lavinu zahtjeva stanovništva prema političarima za rješavanje tog problema. No, pojedine države članice Europskih zajednica pokazale su određenu zadršku prema ustrojavanju tih zajednica na principima Nordijske unije putovnica. Zemlje koje je predvodilo Ujedinjeno Kraljevstvo tražile su da se sloboda kretanja unutar teritorija Zajednice dozvoli samo državljanima država članica Europskih zajednica, dok bi državljani trećih država i dalje bili obvezni podvrći se graničnoj kontroli na granicama između država članica.
S druge strane, države kao što su Francuska i Njemačka, isticale su nemogućnost takvog odvajanja putnika na graničnim prijelazima u praksi. Smatrale su da je nešto takvo jednostavno nemoguće izvesti na terenu te su zastupale stajalište o potpunoj slobodi kretanja osoba unutar područja Europskih zajednica, kao što je to bio slučaj s Nordijskom unijom putovnica.
S obzirom na to da su Ujedinjena Kraljevina, zemlje Beneluksa, Francuska i SR Njemačka inzistirale na svom stajalištu, odlučile su samostalno oformiti “uniju putovnica” po uzoru na nordijske zemlje, a neovisno o Europskim zajednicama.
Dana 14. lipnja 1985. u malom graničnom mjestu Schengen na teritoriju Velikog Vojvodstva Luksemburg, šefovi vlada Belgije, Nizozemske, Luksemburga, Francuske i SR Njemačke potpisali su Schengenski sporazum (franc. Schengen acquis), kojim su odlučili ukinuti granične i carinske kontrole osoba i putnika na granicama između tih zemalja.
Samim potpisivanjem sporazuma nije automatski došlo do ukidanja granične kontrole na unutarnjim granicama schengenskog područja. Do prvog ukidanja granične kontrole proći će punih deset godina.
Single European Act
Nesuglasice oko pitanja potpune slobode kretanja ljudi na području Europskih zajednica nisu prekinule proces daljnjeg integriranja. U veljači 1986. potpisan je sporazum nazvan Jedinstveni europski akt (engl. Single European Act) i kojim se mijenjaju Rimski sporazumi iz 1957. godine. Ovim sporazumom još je osnažena uloga zajedničkih europskih institucija, a ponajviše Skupštine Europskih zajednica koja se otada i službeno nazivala Europski parlament. Europski je parlament dobio ovlasti donošenja propisa, zajedno s Vijećem, a odlučivanje u samom Vijeću je olakšano donošenjem pravila o usvajanju odluka većinom glasova koja varira ovisno o važnosti odluka. Ovim sporazumom kao jedno od tijela Zajednica navedeno je i Europsko vijeće, skup čelnika država članica, koje je ionako već praktički funkcioniralo.
Kao simbol europskog jedinstva, Skupština europskih zajednica, koja je u to vrijeme djelovala kao jedinstvena skupština sve tri zajednice (EEC, EURATOM, ECCS), donijela je odluku o prihvaćanju današnje službene zastave Europske unije, (plavo polje s 12 žutih petokrakih zvjezdica poredanih u krug) kao službene zastave Europskih zajednica. Uz zvukove europske himne, Ode radosti, pjesme koju je napisao njemački spisatelj Fridrich Schiller još 1785., a njemački kompozitor Ludwing van Beethoven uglazbio u zadnjem stavku IX. simfonije, nova europska zastava podignuta je prvi put 19. svibnja 1986. ispred zgrade Europske komisije u Bruxellesu.
Radost novog poleta ujedinjenja skoro je pokvarila Danska, koja se protivila povećanju ovlasti Europskog parlamenta, no nakon nekog vremena političkog natezanja i Danska je pristala na odredbe Jedinstvenog europskog akta tako da je on stupio na snagu 1. srpnja 1987. godine.
Pad Berlinskog zida
U to vrijeme pojavljuju se i prve pukotine na monolitnom sovjetskom bloku u istočnoj Europi. Petog travnja 1989. u Poljskoj je donesena odluka o organiziranju prvih višestranačkih izbora u toj zemlji nakon Drugoga svjetskog rata. Bili su to prvi višestranački izbori u cijeloj istočnoj socijalističkoj Europi.
Već 2. svibnja 1989. nošeni valom demokratskih promjena u svojoj zemlji mađarske vlasti odlučuju otvoriti svoju granicu prema Austriji, neutralnoj, ali kapitalističkoj zemlji. Veliki broj ljudi iz Istočne Njemačke iskorištava priliku te preko Mađarske i Austrije odlazi u Zapadnu Njemačku. Bio je to prvi korak rušenja izolacije istoka Europe od zapadnog dijela kontinenta. U lipnju pokret Solidarnost pobjeđuje na izborima u Poljskoj, a sve veći broj istočnih Nijemaca traži spas u Zapadnoj Njemačkoj prolazeći preko mađarsko-austrijske granice, ili tražeći azil u zapadnonjemačkim veleposlanstvima u istočnom Berlinu, Budimpešti i Pragu. U studenome 1989. gotovo milijun ljudi demonstrira u istočnom Berlinu. Tisuće istočnih Nijemaca odlaze u Zapadnu Njemačku preko ponovno otvorene češko-njemačke granice. Devetog studenog 1989. započinje rušenje Berlinskog zida, simbola podjele europskog kontinenta. Mjesec dana nakon toga njemački kancelar Helmut Kohl predstavlja plan za potencijalno ujedinjenje dvije njemačke države u tri faze.
Sedamnaestog studenog 1989. započinje Baršunasta revolucija, koja ubrzo dovodi do pada komunističkog režima u toj državi. U prosincu pada i komunistička vlast u Rumunjskoj, u najkrvavijem rušenju komunističke diktature u istočnoj Europi. Tom prilikom pogubljeni su Nicolai Causescu, rumunjski komunistički diktator i njegova supruga.
U siječnju 1990. Estonija proglašava osamostaljenje od Sovjetskog Saveza. U ožujku 1990. to čini i Litva. Nakon kratkotrajnih borbi s jedinicama Crvene armije, koje su zajedno s litvanskim komunistima pokušale spriječiti odcjepljenje, litavski narod proglašava svoju neovisnost. Petog svibnja to čini i latvijski parlament, čime i Latvija praktički ponovno postaje neovisna od Sovjetskog Saveza. Sve ove tri zemlje morat će čekati do kolovoza 1991. kada će njihovu ponovno uspostavljenu neovisnost priznati većina država svijeta, uključujući i Rusiju.
Trećeg listopada 1990. dolazi do velikog ujedinjenja dvije njemačke države. Bio je to kraj političkog uređenja Europe nastalog nakon Drugoga svjetskog rata. Savezne države nekadašnje Njemačke Demokratske Republike postaju dio Savezne Republike Njemačke i samim tim sastavni dio Europskih zajednica.
Za to vrijeme započinje raspad Jugoslavije. Dana 25. lipnja 1991. Hrvatska i Slovenija proglašavaju neovisnost čime počinju ratovi, kojim su se bivše jugoslavenske republike domogle svoje samostalnosti. Dok je u Hrvatskoj bjesnio rat, Europa se nastavila integrirati, bezuspješno pokušavajući prekinuti sukobe u svom dvorištu.
Otprilike u isto vrijeme, 1. srpnja 1991. ukida se i Varšavski pakt, čime je formalno nestala ruska vojna prisutnost u istočnoj Europi.
U trenutku kada se stvarala nova europska superdržava s pozornice nestaje jedna od najmoćnijih europskih sila u zadnjih 50 godina. Mikhail Gorbačov odstupa s mjesta predsjednika Sovjetskog Saveza.
Sporazum iz Maastrichta i Kopenhagenški kriteriji
No, Zapad se nastavlja integrirati. U listopadu se potpisuje sporazum o osnivanju Europskog gospodarskog prostora koji je obuhvatio zemlje Europskih zajednica i EFTA-e, Europske slobodne trgovinske zone (Austrija, Finska, Island, Lihtenštajn, Norveška, Švicarska i Švedska). Jedinstveni gospodarski prostor, zasnovan na istim pravilima i uvjetima poslovanja obuhvaća sada gotovo cijelu zapadnu Europu, i stupa na snagu 2. svibnja 1992. godine.
Samo dva mjeseca ranije, 9. listopada 1991. u Maastrichtu u Nizozemskoj, sastaje se Europsko vijeće i postiže dogovor oko nacrta Sporazuma o Europskoj uniji (engl. Treaty on European Union). Konačni potpis na Sporazum o Europskoj uniji, sporazum kojim je osnovana politička i ekonomska unija u kojoj mi danas živimo, ministri vanjskih poslova i financija država članica stavljaju 7. veljače 1992., također u Maastrichtu.
Kao i obično, radost integracije nije bila prisutna kod svih. Najprije Danska na referendumu odbila prihvatiti Sporazum o Europskoj uniji (51 % : 49 %), a zatim Švicarska na svom referendumu odbacuje sporazum o osnivanju Europskoga gospodarskog prostora. Ujedno se time prekida postupak pristupanja Švicarske Europskim zajednicama, odnosno budućoj Europskoj uniji, za što je Švicarska aplicirala samo pola godine ranije. Norveška je svoju aplikaciju uputila samo mjesec dana prije švicarskog referenduma.
Dok su druge države članice prihvaćale Sporazum o Europskoj uniji Danska je morala na popravni referendum. U vrijeme dok je Danska predsjedala Europskim zajednicama održava se drugi referendum za prihvaćanje Sporazuma o Europskoj uniji. U svibnju 1993. Danska prihvaća sporazum većinom od 57 % Danaca koji su izašli na referendum.
Osokoljeni prevladavanjem zadnje prepreke u uspostavljanju Europske unije čelnici država članica sastaju se u lipnju 1993. u Kopenhagenu, gdje dogovaraju cijeli set političkih i ekonomskih uvjeta koje država mora ispuniti ako misli postati članica Europske unije (tzv. Kopenhaški kriteriji). Ovdje se prvenstveno ciljalo na istočnoeuropske države, koje su nakon oslobođenja od komunističkih diktatura započele s pripremama za integraciju sa zapadnoeuropskim zemljama.
Potpis na teglenici
Četrnaestog lipnja 1985. u malom mjestu Schengen, u Velikom Vojvodstvu Luksemburg potpisan je Schengenski sporazum. Točnije, sporazum je potpisan u mjestu Mozel, pored Schengena gdje su u tom trenutku nalazio privezan brod Princesse Mari Astrid. Predstavnici pet država – Belgije, Francuske, Luksemburga, Nizozemske i Njemačke – potpisali su ugovor upravo na palubi tog broda. Time je udaren temelj prostoru slobodnog kretanja u Europi. Do trenutka kada će ta namjera zaživjeti u stvarnosti proći će još deset godina. Sporazum je potpisan potpuno neovisno od integracijskih procesa unutar Europskih zajednica jer se države članice nisu mogle dogovoriti oko načina na koji tu slobodu kretanja treba ostvariti. Stoga se ovih pet država, privučenih pozitivnim iskustvima Carinske unije Beneluksa i Nordijske unije putovnica, odlučilo na potpisivanje posebnog sporazuma kojim su željeli olakšati promet roba i ljudi između sebe. Danas se na mjestu gdje je bio privezan brod Princesse Marie Astrid nalazi spomen-obilježje koje je česta stanica posjeta svih onih koji žele znati nešto više o europskim integracijama.
EU i Schengen: ideje o federalizaciji zapadne Europe (1. dio)
EU i Schengen: nadzor nad Zapadnom Njemačkom (2. dio)
Europska unija i Schengen – Put stvaranja ujedinjene Europe (3.dio)
Europska unija i Schengen – proširenja i problemi (4. dio)
Piše: Antonio Vulas
