Parnell je važna figura moderne irske povijesti koja se gotovo pretvorila u mit. Irci ga još doživljavaju kaoneokrunjenog kralja. Nacionalisti su se poslužili Parnellovom pričom kako bi se oduprli političkim pretenzijama irskih biskupa i svećenika, a umjetnici su trebali tragičnu temu i heroja oko kojeg bi uspostavili nacionalnu književnost.
Charles Stewart Parnell je rođen 1846. u protestantskoj obitelji u Avondaleu u okrugu Wicklow u Irskoj. Otac mu je bio bogati zemljoposjednik, a majka kći kapetana američke mornarice. Parnell je s obje strane obitelji bio povezan s plemstvom što mu je osiguralo široku mrežu poznanika i mnogo odskočnih dasaka za budućnost. Obrazovao se na Cambridgeu, ali zbog rane smrti oca nikad nije diplomirao.
Irsko-engleski odnosi tijekom stoljeća
Povijest susjednih otoka Velike Britanije i Irske usko je povezana. Izolirana i udaljena, Irska je došla na metu stranih osvajača, britanskih Normana, tek u 12. stoljeću. Henrik II., kralj Engleske, prvi je nametnuo svoju vlast nad Irskom.
Među Englezima su se tijekom stoljeća zadržale predrasude o Ircima kao lijenima i nazadnima, što im je bila izlika za izrabljivanje i nametanje svoje vlasti. U 16. stoljeću na vlast u Engleskoj došao je Henrik VIII. koji je prekinuo sve veze s papom i osnovao Anglikansku crkvu. Irske velikaške obitelji to nisu odobravale, pa su se pobunile. Pobuna je završila neuspješno za Irce, te su oni 1541. morali Henriku priznati naslov irskog vladara. Za vrijeme protestantskih vladara katolicima u Irskoj smanjena su prava. Oduzeta im je zemlja i dodijeljena škotskim seljacima protestantima i engleskom plemstvu zbog čega su osiromašili, a bogati zemljoposjednici bili su odani Engleskoj te su vrlo loše upravljali svojim irskim posjedima. Većina hrane koju su seljaci proizveli bila je za izvoz, a jedna od najčešćih kultura bio je krumpir koji je bio podložan bolesti, zbog čega je u Irskoj često dolazilo do nestašica hrane i gladi. Tako je i 1845. zbog propasti nasada krumpira došlo do poznate Velike gladi u Irskoj koja je potaknula veliko iseljavanje u SAD.
Položaj Irske u odnosu na Englesku i irska politička scena
Godine 1801. na snagu stupio Zakon o sjedinjenu (Act of Union) čime je nastala Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Irske. Tim zakonom ukinut je Irski parlament pa su predstavnici Irske birani u Britanski parlament u Londonu. Budući da su se za zastupnike mogli kandidirati samo izrazito bogati protestanti, britansku vladu u Irskoj činili su pripadnici protestantske aristokracije koja je radila u interesu Engleske. Na čelu Irske bili su lord zapovjednik (Lord Lieutenant), kojeg je imenovao kralj, i glavni tajnik, kojeg je imenovao britanski premijer, što znači da su sudbinu Irske zapravo određivali političari iz Londona.
Početkom 19. stoljeća irski su se katolici počeli organizirati kako bi poboljšali svoj položaj. Po prvi put su se jasno distancirali od protestanata koji su većinom naseljavali Sjevernu Irsku ili Ulster, a glavni cilj im je bio vratiti zemlju koja je bila u vlasništvu Britanaca u ruke irskih seljaka koji su je tad mogli samo zakupiti. Nositelji reforme u Irskoj bili su pripadnici katoličkog srednjeg građanskog sloja. Tako je 1823. Daniel O’Connell potaknuo osnivanje Katoličkoga društva (Catholic Association), a 1829. katolici su prvi put stekli pravo izbora u parlament i pristupa u javne službe. Godine 1840. osnovano je Narodno društvo za opoziv unije (National Repeal Association) preko kojega su protivnici unije na čelu s O’Connellom nastojali s britanskom vladom postići sporazumno rješenje o statusu Irske u nutar zajednice s Velikom Britanijom.
Godine 1858. osnovan je tajni savez Fenijana (Fenian Brotherhood ili Irish Republican Brotherhood) čiji su radikalni članovi sudjelovali u podizanju još jednog neuspjelog ustanka Iraca. Početkom sedamdesetih godina devetnaestog stoljeća osnovana je Liga za samoupravu (Home Rule League) koja je u Britanskom parlamentu djelovala kao irska nacionalna stranka.
Parnellova politička karijera
Prvi put se Parnell odlučio okušati u politici s 28 godina (1874.). Shvaćao je da nasilje nije najbolje rješenje za ostvarivanje ciljeva, pa se odlučio priključiti nacionalistima koji su se za Irsku borili nenasilnim metodama. Bio je bogat i mogao si je sam platiti kampanju. Mogao si je priuštiti sjedenje u parlamentu zbog velikog posjeda. Naime, u to vrijeme zastupnici u parlamentu i skupštini nisu dobivali plaću. Zato su članovi nacionalne stranke prihvatili njegovu kandidaturu. Međutim, uskoro su požalili. Bio je vrlo nervozan i loš govornik. Nije imao široko znanje o svijetu ni Irskoj te se u politiku uključio zbog averzije prema Engleskoj i Englezima koju je usvojio u ranoj mladosti tijekom školovanja i koju je naslijedio od majke. Te je izbore izgubio.
Sljedeće godine su mu pružili drugu priliku te je prvi put izabran za zastupnika u parlamentu za okrug Meath, a kasnije je predstavljao Cork. Irski nacionalisti u parlamentu u to su vrijeme bili neorganizirani i bezvoljni. Prije svega im je trebalo novo snažno vodstvo jer se dugogodišnji predsjednik stranke zalagao za izrazito kulturno ponašanje u parlamentu pa su ga druge opcije često nadglasale. Parnell se u parlamentu istaknuo dugim govorima kojima je opstruirao rasprave i donošenje zakona, što je engleskim zastupnicima strašno išlo na živce. Najveća novost bila je ta da su pod Parnellovim utjecajem Irci odlučili sudjelovati i u raspravama koje su se ticale Engleske i cijelog Carstva, a nisu se ograničavali samo na irska pitanja.
Parnell je sudjelovao u pokretu New Departure i uskoro postao njegov vođa. New Departure bio je savez irskih političara koji su se zalagali za nacionalizam kroz podjelu zemlje. Naime, u to vrijeme u Irskoj većina zemljoposjednika su bili Englezi i Škoti, dok su Irci većinom od njih zakupljivali zemlju, slično kao u feudalizmu. Iako je i sam bio zemljoposjednik, smatrao je da je sustav zakupa zemlje u Irskoj socijalno, ali i političko pitanje. Mislio je da siromašni i gladni seljaci koji imaju tek malo bolji status od kmetova i stalno žive u strahu da će ih otjerati sa zemlje koju obrađuju, ne mogu biti pokretači stvaranja nacionalne svijesti u Irskoj. Parnell je seljacima držao govore diljem Irske te ih poticao da odlučno zadrže zemlju na kojoj rade i ne dopuste zemljoposjednicima da im je oduzmu. Smatrao je da je sustav vlasništva zemlje u Irskoj temelj lošeg odnosa Engleske prema Irskoj i da je zato važno ukinuti ga.
Borba irskih seljaka za zemlju
Kad je 1879. u Dublinu osnovana nova stranka Irish National Land League (Irska nacionalna zemljišna liga) Parnell je izabran za predsjednika. To je bila organizacija irskih nacionalista kojoj je cilj bio da zemlja u Irskoj prijeđe iz ruku engleske i škotske protestantske zemljoposjedničke elite u vlasništvo irskih seljaka. Unatoč pomalo revolucionarnom cilju, većina seljaka nadala se tek smanjenju rente koju su plaćali za zemlju. Budući da je snaga stranke rasla, premijer Ujedinjene Kraljevine Gladstone popustio je irskim političarima i pogurao zakon pod nazivom Land Act. To je bio prvi u nizu zakona donesenih u Ujedinjenoj Kraljevini koji su transformirali irski zemljoposjednički sustav u sustav osobnog vlasništva. Naime, do početka 20. stoljeća serijom zakona osigurano je da zemlja iz ruku engleskih i škotskih zemljoposjedničkih obitelji prijeđe u ruke irskih seljaka.
Zbog protesta irskih političara 1881. godine Irska nacionalna zemljišna liga je zakonom zabranjena. Naime, Parnell nije bio zadovoljan zakonom te je pozvao na opći štrajk zakupaca zemlje u Irskoj. Zbog toga su Parnell i njegovi istomišljenici zatvoreni do sredine sljedeće godine. Po izlasku iz zatvora 1882. Parnell je s Gladstoneom sklopio sporazum Kilmainham. Parnell je obećao da će dati sve od sebe da smanji nasilje Iraca prema neirskom stanovništvu, a Gladstone da će popraviti položaj zakupaca zemlje. Osim što je ovim sporazumom uspostavljena suradnja između Parnella i Gladstonea, okončano je i razdoblje napetosti zbog situacije sa zemljom nepovoljne po irske seljake koje je u Irskoj trajalo od 1870-ih godina.
Piše: Kristina Deskar
