Carev odgovor: raspuštanje Sabora

Još tijekom zasjedanja Sabora 1861. stigle su žestoke kritike iz Mađarske gdje je zasjedao Ugarski sabor. Mađari su svoju strategiju gradili na zakonima iz 1848. godine kao vrhunac svojega državnopravnog kontinuiteta te su Hrvatsku i Slavoniju smatrali integralnim dijelom Kraljevine Ugarske.

Pisana izjava Sabora nepovoljno je primljena i u Beču, ali kako je u međuvremenu raspušten Ugarski sabor, neke su stvari morale biti prihvaćene prije svega kao pritisak na Mađare. Nacrt vladareva odgovora pripremalo je Ministarsko vijeće u Beču.

Ivan Mažuranić uspio je uvjeriti Ministarsko vijeće da se preporuči potvrda članka 42 i osnivanje Dvorske kancelarije te vrhovnog suda nazvanog Stol sedmorice. Nakon vijećanja i nekoliko izmjena, Franjo Josip je 8. studenoga odobrio je pisani odgovor na pisanu izjavu Sabora. U tom se dokumentu prvi put u kraljevim spisima pojavljuje pojam Trojedne Kraljevine te se odobrava osnivanje Dvorske kancelarije i Stola sedmorice. Prihvaća se članak 42, a što se tiče teritorijalne cjelovitosti, predviđa se sjedinjenje Vojne krajine i Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom, ali u neodređeno vrijeme. Odbacuje se tvrdnja da je Trojedna Kraljevina s ostalim zemljama Monarhije povezana samo personalnom unijom te se izjavljuje da temelj ustavnoga uređenja moraju biti Listopadska diploma i Veljački patent. Odbija se i zahtjev da narodni jezik bude jedini službeni jezik. Nakon poslanog odgovora, Franjo Josip istoga je dana raspustio Hrvatski sabor.

Iako je vladarevim prihvaćanjem barem nekih odluka Sabora u Hrvatskoj i Slavoniji zavladao optimizam i nada da će se i ostale stvari riješiti u njihovu korist, to se, nažalost, nije dogodilo. Naime, bečki je dvor pod sve jačim utjecajem austrijskih liberalnih slojeva uveo sve jači centralizam tako da se Hrvatski sabor nije ponovno sastao sve do 1865. godine. U tom međurazdoblju u Hrvatskoj dolazi do daljnjeg profiliranja političkih struja i koncepcija. Narodna stranka raspada se u dvije frakcije. Samostalna narodna stranka smatra da treba i dalje pregovarati s Bečom i iskoristiti utjecaj Ivana Mažuranića da bi se ostvarilo objedinjavanje teritorija Trojedne Kraljevine, a Narodno-liberalna stranka, pak, da se od režima ne može očekivati nikakav sporazum dok traje centralizam te da treba opstruirati Beč i inzistirati na prihvaćanju zaključaka Sabora iz 1861. godine. Na kraju se nisu ispunila očekivanja niti jedne struje jer se Franjo Josip odlučio za kompromis s Mađarima iza leđa Hrvata.

Piše: Dražen Krajcar

Više o temi: https://povijest.hr/drustvo/politika/listopadska-diploma-i-veljacki-patent/

https://povijest.hr/uncategorized/hrvatska-nakon-ukidanja-apsolutizma/

https://povijest.hr/drustvo/politika/mazuranicev-clanak-42/

https://povijest.hr/drustvo/politika/najintelektualniji-sabor/

Komentari