Britanska propaganda za vrijeme Minhenske krize 1938.

Piše: Gordana Holjevac

Ratovi se ne vode isključivo puškama, topovima i bombama. Da bi se u njima pobijedilo, često je potrebno uložiti značajan napor izvan bojnoga polja, daleko iza scene, čak i prije nego što se ispali prvi hitac. Pažljivo osmišljena propaganda može biti jednako moćna kao i bilo koje suvremeno smrtonosno oružje. Ovdje predstavljamo slučaj britanske antinacističke propagande u drugoj polovici tridesetih godina prošloga stoljeća, usredotočujući se prvenstveno na razdoblje tzv. minhenske krize krajem rujna 1938., koje je djelovalo kao poziv na buđenje vladi Nevillea Chamberlaina. 

U razdoblju između 1865. i samoga kraja tridesetih godina prošloga stoljeća britanska je vlada provodila tzv. „politiku mirenja”. Drugim riječima, zagovarala je mir i odbijala ideju rata. Razlozi takve politike uglavnom su bili vezani uz imperijalni status Britanije te na njezinu ovisnost o otvorenoj trgovini koja bi bila ozbiljno ugrožena da je bila u ratu.

Poziv na buđenje

Međutim, stvari su se počele mijenjati 1938., nakon fijaska kojeg je doživio minhenski sporazum. Sporazum su 29. rujna 1938. godine potpisale s jedne strane Njemačka te Francuska i Velika Britanija s druge. Temeljni cilj konferencije bio je odlučiti o sudbini sada već bivše Čehoslovačke uz posebnu posvećenost pažnje položaju njemačke manjine u Sudetima koji su bili dio Čehoslovačke. Hitler je prekršio sporazum okupiravši čitavu državu kratko nakon potpisivanja. Postalo je očito da britanski premijer Neville Chamberlain nije uspio u svom pokušaju „ostvarivanja mira i časti” te da „politika pomirenja” možda neće biti dovoljna kako bi se Veliku Britaniju zaštitilo od onoga što se u međuvremenu iskristaliziralo kao očita njemačka prijetnja. Došlo je vrijeme za promjenu. Ali da bi do te promjene došlo, bila je nužna dobra, visoko kvalitetna propaganda.

Propaganda usmjerena na Britance

[one_half][box bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]Britanska ratna propaganda

Službenu propagandu Velike Britanije provodilo je nekoliko specijaliziranih agencija tijekom Prvoga svjetskoga rata te Ministarstvo informiranja tijekom Drugoga svjetskoga rata. Potonje je formirano 4. rujna 1939., a njegov primarni zadatak bila je promocija nacionalnih interesa javnosti u zemlji i u inozemstvu. Također, bili su zaduženi za aktivnosti vezane uz cenzuru. Iako u to vrijeme to nije bilo poznato javnosti, tajno Ministarstvo informiranja privremeno je osnovano tijekom razdoblja minhenske krize. Tada je imenovan 71 službenik s ciljem cenzuriranja medijskih izvješća vezanih uz Minhenski sporazum. Njegovo je osnivanje dovelo do napetih odnosa s britanskim Ministarstvom vanjskih poslova koje je ranije iste godine osnovalo tajni odjel zadužen za propagandu te odabralo Electra kuću u Londonu za njegovu lokaciju pa je tako odjel dobio ime EH Odjel. Electra House bila je zgrada u Londonu u kojoj je bilo smješteno britansko telekomunikacijsko poduzeće Cable & Wireless Ltd. Tijekom Drugoga svjetskoga rata EH Odjel usko je surađivao sa službama MI6 i MI7 te se s vremenom, uz druge dvije organizacije, razvio u Izvršni odjel za specijalne operacije koji je bio zadužen za špijunažu u Europi i jugoistočnoj Aziji protiv sila Osovine.[/box] [/one_half]Odmah treba naglasiti da količina službenog propagandnog materijala kojeg je izdala britanska vlada između druge polovice 1938. i 1940. definitivno zaostaje u usporedbi s količinom materijala njemačke ili ruske propagande. Međutim, sama ta činjenica nimalo ne umanjuje važnost, a pogotovo ne kvalitetu britanske antinacističke propagande.
Britanski su propagandisti, u svom pokušaju osnaživanja samopouzdanja i patriotskih osjećaja Britanaca, inspiraciju pronašli upravo u svojim njemačkim rivalima.
Za početak, snažan je naglasak stavljen na tjelesnu formu i trening, baš kao što je već neko vrijeme bio slučaj u Njemačkoj. Sada je britanska vlada posvećivala posebnu pažnju kvaliteti prehrane i važnosti različitih sportskih aktivnosti. Njezina pažnja posvećena pitanju prehrane pojavila se istovremeno sa zahtjevom poljoprivrednika za državnom intervencijom u njihovu korist. Tako se, na primjer, pokrenula žustra kampanja kako bi se potaknula konzumacija mlijeka s ciljem spašavanja tržišta mlijeka od kobne konkurentnosti u cijenama. Cilj tzv. mliječne kampanje bio je jednostavan: uvjeriti naciju da svi Britanci koji drže do sebe konzumiraju mlijeko. Puno mlijeka. Sir Jon Simon, ministar financija, odobrio je dati Odboru za promociju mlijeka polovicu troška za promociju mlijeka. Novac poreznih obveznika potrošen je na oglase u novinama, plakate i reklame u vlakovima. Promotivni napori kretali su se od onih kao što je jednostavna promocija mlijeka kao zdravog i ukusnog do promišljenijih argumenata koje je nudilo prehrambeno istraživanje Lige nacija. Međutim, nije došlo do značajnijeg porasta konzumacije mlijeka jer njegovu promociju nije pratio dovoljan pad cijena mlijeka uz povećanje prosječnih prihoda.
S druge strane, promocija tjelesne spremnosti polučila je uspješnije rezultate. Osmišljeni su slogani kako bi se povećala prodaja bicikala i odjeće za vježbanje te kako bi se promovirale sportske aktivnosti kao sredstvo borbe protiv viška kilograma. Javnosti je također skrenuta pažnja na raspoloživost mnogobrojnih prostora u kojima se može baviti sportom kako bi se nametnuo osjećaj krivnje onima koji su bili „suviše lijeni” sudjelovati.
Čak je i sam kralj Đuro VI. podržao kampanju adekvatnim radijskim obraćanjem. Međutim, njegovo sudjelovanje u kampanji kritizirali su predstavnici stranke Laburista. Protumačili su ga kao pokušaje „nacionalistički nastrojene vlade” da se okoristi na temelju nacionalnih emocija koje rastu kada je netko iz kraljevske obitelji prisutan u javnosti. Naravno, kraljevsko sudjelovanje u kampanji osiguravalo je maksimum javne pažnje.
Osim toga, zanimljivo je primijetiti da je Zakonom o tjelesnim aktivnostima i rekreaciji iz 1937. uspostavljeno Nacionalno vijeće za sport koje je objavilo brošuru „Forma nacije – prvi koraci”. U njoj je navedeno kako je svačija patriotska dužnost biti u najboljoj mogućoj tjelesnoj formi. Tijekom iste je godine Britanski zdravstveni zavod objavio Javno političko i gospodarsko izvješće. U njemu je naglašeno da su Britanci u slabijoj tjelesnoj formi u odnosu na neke druge nacije, posebno Nijemce te da takvo stanje treba poboljšati kako bi se otarasili nepovoljnog imidža „tjelesno nepismene” nacije.
Također, treba spomenuti da se intenzivirala javna promocija gas maski kako bi se potaknula svijest o njemačkoj prijetnji. Propagandisti su koristili plakate, pamflete, novine, kino i radio promovirajući svoj cilj.
Ni gore opisana kampanja, kao ni bilo koja druga, ne bi imala za posljedicu bilo kakvu pozitivnu reakciju naroda bez nametanja britanskom narodu osjećaja zajedništva s istim ciljem. Da bi se to postiglo, bilo je potrebno snažno naglasiti britanski nacionalni ponos. Kao što je njemački filozof i sociolog Jürgen Habermas naglasio nekoliko desetljeća kasnije, „samo nacionalna osviještenost, iskristalizirana oko spoznaje o zajedničkom podrijetlu, jeziku i povijesti, samo svijest o pripadanju istom narodu pretvara podanike u građane jedinstvene političke zajednice – u članove koji se mogu osjećati odgovornima jedni za druge”. Osjećaj zajedničkog podrijetla, jezik, kultura i povijest morali su u ovom slučaju biti naglašeni.

Britanska „crna propaganda” usmjerena protiv Nijemaca

Britanska vlada nije ograničila svoje propagandne napore samo na britanski narod, već ih je usredotočila i na Nijemce. Jednu od najsofisticiranijih metoda takozvane „crne propagande” britanska je vlada provela tijekom minhenske krize, točnije, između 26. i 30. rujna 1938. Operaciju, čiji službeni naziv ostaje nepoznat, provodilo se pod izravnim nadzorom Nevillea Chamberlaina.
Čitavu ideju osmislio je sir Joseph Ball, politički dužnosnik te bivši agent MI5. Predložio je da se 26. rujna Chamberlainov govor, preveden na njemački, Nijemcima emitira na Radio Luksemburgu. London je prihvatio prijedlog i u sljedećih nekoliko dana, dok je minhenska kriza bila u punom zamahu, na Radio Luksemburgu je emitirano više propagandnih poruka kao što je već spomenuti premijerov govor, njegova privatna poruka Hitleru u kojoj mu je predložio mir kao rješenje, njegov čuveni „govor mira” u Donjem domu Parlamenta tijekom kojeg je također zagovarao mir kao jedinu prihvatljivu opciju tvrdeći između ostalog da je njegova vlada također primila brojna pisma od Nijemaca koji žele isto te njegovo izravno obraćanje njemačkoj javnosti.
S obzirom na to da je Radio Luksemburg bio pod kontrolom direktora Francuza koji je zahtijevao odobrenje određenih dužnosnika luksemburške vlade, sir George Joseph Ball odmah je stupio u kontakt sa svojim vezama u Parizu. Njegove su upute bile jasne: stvorite nužan pritisak kako bi osigurali uspjeh britanskog plana. Tako je i bilo.
Postojala su dva razloga zašto je odabran Radio Luksemburg. Za početak, zato što je emitirao program na njemačkome i imao jedan od najsnažnijih odašiljača u Europi, a s obzirom na to da je bio smješten samo petnaestak kilometara od njemačke granice, pružio je Britancima izvrsnu priliku obratiti se Nijemcima. Nadalje, nacistička vlada bila je iznimno osjetljiva na sve oblike propagande usmjerene protiv nje i izravno emitiranje na njezinu teritoriju tumačila je kao neprijateljski čin.
Istovremeno se britanska vlada pretrgla kako bi uvjerila predstavnike medija u zemlji da imaju umjereniji ton prema Njemačkoj. Edward Frederick Lindley Wood, prvi grof od Halifaxa koji je bio i ugledan član konzervativne stranke te britanski tajnik vanjskih poslova između 1938. i 1940. godine, posjetio je Berlin 1937. Nakon žalbi nacističkog ministra propagande, Paula Josepha Goebbelsa, o „neprijateljski nastrojenom izvještavanju” britanskog tiska o Hitleru i njegovoj politici, Halifax je snažno pritisnuo britanske medije kako bi osigurao da se suzdrže od iskazivanja nepomirljivih ideja naspram Njemačke. Njegovi napori otišli su toliko daleko da je čak i BBC-jeva emisija za djecu, „Dječji sat”, prošla tešku cenzuru kako bi se izbjegla mogućnost Hitlerova bijesa. Britanskoj vlasti bilo je od ključne važnosti uvjeriti Nijemce da se Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje u potpunosti drži svoje politike pomirbe.

Je li se isplatilo?

Neville Chamberlain bio je u potpunosti svjestan rizika. Znao je da bi njegov položaj „mirotvorca“ i cjelokupni imidž Velike Britanije koja se i dalje službeno držala „politike pomirenja“ bio ozbiljno uzdrman kada bi se istina doznala jer bi u tom slučaju Hitlerovo ministarstvo propagande imalo ispriku uzvratiti udarac. Ipak, Chamberlain je odlučio poduprijeti misiju. Pitanje koje se nameće jest sljedeće: je li gore spomenuta akcija, koja očito predstavlja čin manipulacije, bila opravdana? I je li bila uspješna? Uzimajući u obzir činjenicu da nije uspjela natjerati Nijemce na promjenu mišljenja o Hitleru i o nacističkom sustavu, mogli bi reći da nije. Također, trebamo imati na umu da su se Britanci pokrenuli prekasno, nakon što je njemačka propagandna mašina već radila punom parom formirajući mišljenja masa u skladu sa svojom voljom. Dakle, dok razlog neuspjehu leži s jedne strane u britanskoj nesposobnosti da brzo reagira i neutralizira Hitlera na vrijeme, također treba uzeti u obzir da su i sami Nijemci znatno otežali posao Britancima. Nadalje, treba istaknuti da Njemačka nije izazvala nikakav incident nakon emitiranja s Radio Luksemburga pa bi s tog aspekta mogli reći da se rizik isplatio.
Što se tiče moralnih implikacija takve akcije, teško je dati u potpunosti dobar objektivan odgovor. Problem s kojim se danas suočavamo u pokušaju rješavanja ove dileme jest taj da promatramo opisane događaje, imajući tu prednost da znamo što je već bilo. Već znamo što se kasnije dogodilo. Znamo sve o užasima koje je počinio nacistički režim, kao i o groznim posljedicama koje je Drugi svjetski rat ostavio za sobom. Kad o tome razmišljamo, teško nam je ne pomisliti na jednu od najvećih tragedija koju je zapadno društvo iskusilo, a to su koncentracijski logori i genocid. Britanska vlada nije mogla biti svjesna tih činjenica 1938., barem ne u onoj mjeri u kojoj smo ih mi svjesni danas. Uostalom, valja imati na umu da su masovna ubijanja u koncentracijskim logorima počela tek 1939. godine.
Međutim, bili su svjesni u tom trenutku prisutnog rizika, a s obzirom na to da je do određenih događaja poput aneksije Austrije već došlo pa im je to već dalo do znanja da naciste ne zanima poštena politika te da je njemačka javnost, kako je britanski general Arthur Wellesley opazio, bila bolno nesvjesna stvarne situacije u svojoj zemlji, mogli bi reći da je britanski propagandni potez bio doista opravdan jer je konačan cilj bio pravedan.

Komentari