21 zahtjev: japanski ultimatum Kini

Piše: Boris Blažina

U klasičnom činu imperijalističkog oportunizma Japansko Carstvo postavilo je niz zahtjeva slaboj vladi Republike Kine. Dogodilo se to u vremenu kada je Prvi svjetski rat bio u punom zamahu, prije točno 101 godinu, a Japan je tim zahtjevima želio pretvoriti Kinu u svoj protektorat.

Doba imperijalizma počelo je oko 1700. i potrajalo duboko u 20. stoljeće, a karakterizirala ga je utrka moćnih carstava u uspostavi svoje vlasti – političke, vojne, ali najviše gospodarske – nad manje razvijenim narodima i državama. Glavni igrači u toj igri moći bile su europske velesile, a kasnije su im se priključili SAD i Japan. Jedna od žrtava bila je Kina koju su krajem 19. st. počele komadati imperijalne sile.

Mlado carstvo

Japan je bio najmlađi među svjetskim imperijalnim silama, budući da je prošao pozapadnjačenje i brzu industrijalizaciju tek sredinom 19. stoljeća. Nakon pobjede nad Kinezima i Rusima (Prvi kinesko-japanski rat 1894. – 1895., odnosno Rusko-japanski rat 1904. – 1905.), Japanci su nametnuli svoju dominaciju nad sjevernom Kinom i Mandžurijom, a pridružili su se i europskim silama u njihovoj utrci za stjecanjem posjeda u ostatku Kine. U Kini je 1911. svrgnuta dinastija Qing i osnovana Republika Kina pod zapovjedništvom generala Yuana Shikaija, ali je zemlja ostala politički razjedinjena te su joj bili prijeko potrebni zajmovi iz inozemstva. Tada je Japan ugledao priliku za ostvarivanjem svoje imperijalističke ambicije.
Ti su se događaji i početak Prvoga svjetskoga rata u Europi više-manje podudarali, a Japan je iskoristio gužvu za širenje vlastitog utjecaja u Aziji. S obzirom na to da su ga Britanci ponukali da pruži ograničenu vojnu pomoć, Japan se oportunistički priključio Saveznicima (Antanti) te relativno lako osvojio njemačke kolonije u pokrajini Shandong, uključujući ažnu luku Cingtao. Kako su ostale članice Antante bile zaokupljene ratom, Japan je preuzeo mjesto vodeće imperijalne sile u Kini.

Japan postavlja zahtjeve Kini

Japanski premijer Okuma Shigenobu i ministar vanjskih poslova Kato Takaaki sastavili su popis koji je sadržavao 21 zahtjev pa je cijeli dokument prema tome dobio i nadimak. Odobrio ga je japanski car i ratificirao parlament. Zahtjevi su predstavljeni Yuanu Shikaiju 18. siječnja 1915., uz prozirnu prijetnju ratom u slučaju da ih odbije (papiri na kojima su zahtjevi napisani označeni su vodenim žigom koji je prikazivao bojne brodove i strojnice!).
Japanci su bili svjesni da će zahtjevi, posebno tzv. Skupina pet zahtjeva (vidi kućicu o sadržaju dokumenta) uzrokovati negativne reakcije te je pokušao držati taj dio dokumenta tajnim pred međunarodnom javnošću. Japanci su se usto s pravom bojali reakcije SAD-a, koji je u uspostavljanju japanske ekonomske prevlasti nad Kinom vidio izravnu prijetnju svojoj politici otvorenih vrata (slobodne i ravnopravne trgovine između Kine i svih stranih država).
Kineska je vlada, međutim, proslijedila tajni dio zahtjeva europskim silama u nadi da će one intervenirati barem kako bi zaštitile vlastite interese u Kini. Kineska je vlada pokušala što više odužiti pregovore – predstavnici dviju vlada sastali su se čak 25 puta od 2. veljače do 17. travnja. Japanci su u kineske teritorijalne vode poslali flotu od 11 brodova kao demonstraciju moći. Nakon što je Kina 26. travnja odbila japanski izmijenjeni prijedlog, pod pritiskom Britanije i SAD-a Japanci su odustali od nekih od dvadeset i jednog zahtjeva, uključujući Skupinu pet zahtjeva, i 7. svibnja predstavili kraći dokument s trinaest zahtjeva u obliku ultimatuma. Yuan Shikai prihvatio je te zahtjeve 9. svibnja, svjestan da Kina ne može riskirati rat protiv Japana. Čini se da su Kinezi bili spremni odreći se i više nego što je to tražio ultimatum. Važno je spomenuti i da je kinesko zakonodavstvo odbilo ratificirati ugovor, što su Japanci jednostavno ignorirali.

Novi pokušaj Japana i kompromis sa SAD-om

Japanci su nastavili provoditi pritisak na Kinu i prisilili su je da potpiše drugi sporazum 1918. godine. Konačnim rješenjem Japan ipak nije uspostavio veći utjecaj u Kini, a izgubio je povjerenje u Britaniji i SAD-u, zemljama koje su ga pak prisilile da izostavi niz zahtjeva koji bi kinesko gospodarstvo podčinili japanskoj kontroli. Kinezi su odgovorili spontanim bojkotom japanskih proizvoda, čime je japanski izvoz u Kinu pao za oko 40 posto. Opće nezadovoljstvo koje se u Kini osjećalo zbog popustljivosti kineske vlade prema stranim vladama, posebno japanskoj, potaknulo je pokretanje popularnog nacionalističkog pokreta nazvanog Pokret četvrtog svibnja (1919.).
SAD i Japan pokušali su pronaći kompromis koji je ostvaren u obliku sporazuma Lansing–Ishii 2. studenoga 1917. i odobren na velikoj mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine. Njime su se dvije imperijalističke sile obvezale da će poštovati politiku otvorenih vrata, ali su također uvažile da Japan zbog geografske blizine Kini tamo ima posebne interese.
SAD je kasnije postao neka vrsta posrednika između Kineza i Japanaca koji su potom odlučili povući svoje vojnike iz pokrajine Shandong i vratiti suverenitet Kini 1922. godine. Britansko-japanski odnosi bili su narušeni te se nisu oporavili sve do iza 1945. godine. Unatoč tome, Japanu je omogućeno da uspostavi ekonomsku prevlast nad Kinom, a valja spomenuti i da su Japanci zadržali njemačke kolonije koje su tijekom Prvoga svjetskoga rata zauzeli u pokrajini Shandong.

Kina je pokorena, ali ne i slomljena

Dvadeset i jedan zahtjev zorno ne odražava samo dominaciju Japanskoga Carstva nad novonastalom Republikom Kinom, već i općenito težak položaj Kine u prvoj polovici 20. st. Ultimatum je predan svega četiri godine nakon pada Kineskoga Carstva i tijekom Prvoga svjetskoga rata, kada je pritisak na Kinu bio u stalnom porastu. Datum 9. svibnja u Kini se obilježava kao Dan narodnog poniženja. No, pokorenje Kine nije moglo trajati zauvijek. Japanci su u Drugom svjetskom ratu pokušali osvojiti ili raskomadati Kinu, ali je ona na kraju poput feniksa ustala iz pepela i nadvladala ne samo Japance, već i izbacila ostale imperijalističke sile sa svojega teritorija.

Komentari