1848. u Habsburškoj Monarhiji

U proljeće 1843. princ Franjo Josip započeo je vojničku karijeru kao pukovnik, a s nepunih 18 godina službovao u habsburškoj vojsci u Italiji. Došla je 1848. godina, kada je čitavu Europu zahvatio dotad neviđen val revolucija.

Lombardija i Venecija su uz potporu Kraljevine Sardinije podigle ustanak protiv habsburške vlasti, a mladi Franjo Josip poslan je na bojište u pratnji velikog vojskovođe Radetzkog. Doživio je vatreno krštenje u Bitki kod Santa Lucije, kraj Verone. Tijekom bitke držao se mirno, a talijanski je napad izveden prilično neodlučno te uskoro odbijen. Vojnička karijera, iako nije bila osobito duga, ostavila je doživotan trag na cara, koji se najviše volio pojavljivati u vojničkoj odori te se općenito jako zanimao za vojna pitanja. Dok je mladi časnik službovao u Italiji, dobio je vijest da je u Beču buknula revolucija. Carska se obitelj povukla u Innsbruck, a Franjo Josip pozvan je da im se pridruži. Nakon nekoliko mjeseci nereda diljem Monarhije, bečki dvor i vrhovni vojni krugovi odlučili su na prijestolje dovesti energičnog i mladog vladara.

Car Ferdinand I. abdicirao je 2. prosinca 1848., a Franjo Josip je postao novi vladar u vrijeme kada su revolucije prijetile samom opstanku države. U početku je uživao podršku vrlo sposobnih savjetnika poput Felixa von Schwarzenberga, grofa Lea od Thuna i Hohensteina te baruna Alexandera von Bacha. Neke od njih izabrala je njegova majka. Franjo Josip je pod utjecajem Schwarzenberga krenuo opreznim političkim smjerom, obećavši da će poštivati ustav i posebna prava svih naroda Monarhije. Već krajem 1849. održan je Državni sabor u Kromerižu u Češkoj. Tu je razrađen nacrt novog, liberalnog ustava prema kojem je car dobio tek pravo odgoditi odluke Državnog sabora (Reichstaga).

Revolucije su ugušene u krvi. Talijanske je separatiste odlučno porazio Radetzky, a Kossuthova mađarska republika slomljena je uz pomoć ruske vojske. Vođe su smaknuti. Zemlja je dovedena pod vojno-policijsku upravu predvođenu Hohensteinom. Slom otpora omogućio je caru povratak politike na apsolutistički kurs i da pogazi prethodna obećanja o poštivanju ustava i prava naroda na samoodređenje. Vlada je izradila centralistički nacrt ustava koji je vladaru predviđao puno pravo veta, a Vladi pravo da stavi izvan snage odluke pokrajinskih sabora ako ih smatra suprotnim interesima Dvora. Državni je sabor raspušten i prije negoli je mogao glasati o ovom ustavu. Zato se on naziva Oktroiranim (nametnutim) ustavom.

I taj je ustav ostao mrtvo slovo na papiru te je uslijedio povratak otvorenom apsolutizmu. Taj se neoapsolutizam (poznat i kao Bachov apsolutizam, po spomenutom barunu) razlikovao od predrevolucionarnog jer su ga obilježile velike upravne reforme – podjela na političke i sudske okruge, uvođenje općeg poreza na zemlju i dohodak, uklanjanje carinskih granica unutar Monarhije. Važno je istaknuti i unapređenje srednjo- i visokoškolskog sustava pod vodstvom ministra Thun-Hohensteina. Katoličkoj su crkvi dane veće ovlasti jer je državni vrh u njoj vidio osnovu za jačanje osjećaja zajedništva među stanovništvom Monarhije.

Vodeću ulogu u vanjskoj politici imao je Felix von Schwarzenberg. Ugled Monarhije na tom planu je ojačao te je spriječen pokušaj Pruske da se nametne kao vođa saveza njemačkih zemalja. Schwarzenberg je 1852. umro, ali mu Franjo Josip nije imenovao nasljednika te je sam preuzeo veću ulogu u upravljanju državom. Car je majci napisao „Učinili smo velik korak naprijed. Ustav smo bacili u vodu i Austrija ima samo još jednog gospodara.“ Međutim, neoapsolutizam je nailazio na sve snažniji otpor…

Piše: Boris Blažina

Komentari