Kada je Bog stvorio čovjeka, potonji se ubrzo počeo osjećati usamljeno pa je Bog stvorio psa, vječno odanog prijatelja i sljedbenika. No, uslijed takve beskompromisne odanosti čovjek se brzo uzoholio pa je Bog odlučio opet uzeti stvari u svoje ruke i stvoriti mu kompanjona koji će obuzdati njegovu oholost i podsjetiti ga da ipak nije superioran svima oko sebe. I tako je Bog stvorio mačku. Ova priča pomalo šaljivih obilježja, generacijama prenošena usmenom predajom, dočarava nam u čemu leži čar danas najpopularnijeg kućnog ljubimca na zapadu – mačke. Višestoljetni put koji su ova četveronožna ljepotica i njezin dvonožni podanik zajedno prošli nije uvijek bio idiličan. A zanima li vas kako se razvijao?
Točan početak odnosa čovjeka i mačke teško je precizno odrediti. U knjizi Svijet mačaka: mačja enciklopedija Desmond Morris navodi kako su na arheološkom nalazištu Shillourokambos na Cipru pronađene kosti mačke, stare oko 9500 godina, uz one miševa i ljudi. Morrisa je to navelo na zaključak da su ljudi tada počeli prevoziti mačke s kopna na otok u cilju kontrole mišje populacije koja se prethodno tamo našla pukim slučajem. Njegova teorija pala je u vodu nakon što su daljnja istraživanja otkrila da su ljudi mačku pripitomili oko tisuću godina ranije, i to na području današnje Sirije, Libanona, Izraela i Turske. Doba je to prvih ljudskih naselja praćenih razvojem agrikulture, što je dovelo do porasta broja glodavaca.
Počelo je još u srednjem kamenom dobu
Arheolog James A. Baldwin smatra da su ljudi počeli pripitomljavati mačke kako bi umanjili štetu nastalu na usjevima. Posmrtni ostatci mačaka na kojima nisu viđeni tragovi nasilja upućuju na to da su ove životinje percipirane kao pomagači i prijatelji, a ne kao hrana ili žrtveni objekt. Prirodoslovac Brian Vesey-Fitzgerald u svojoj knjizi Mačke piše kako se na temelju zapisa na sanskrtu (sveti jezik Hindusa) starih oko 3000 godina u kojima se spominju mačke može zaključiti da su upravo u to doba pripitomljene na području današnje Indije i u dolini rijeke Ind u današnjem Pakistanu. Poljoprivreda je činila okosnicu gospodarstva civilizacije u dolini Inda pa su i tu usjevi privukli prvo glodavce, a onda i mačke. Upravo su ondje pronađeni otisci mačjih šapica u ciglamaod blata i slame od kojih su se gradile tamošnje nastambe.
Kinezi su se s mačkom upoznali oko 500 godina prije Krista, što dokazuje pronalazak mačjih kostiju na području čak 5 tisuća godina starog sela Quanhucun u pokrajini Shaanxi u središnjoj Kini. Stanovnici sela bavili su se uzgojem prosa, a arheolozi su, uz ostatke jedne šestogodišnje mačke, pronašli i keramičke posude u obliku slova vza koje se pretpostavlja da su tako dizajnirane kako bi se spriječio ulazak glodavaca u njih. Mačke su prihvaćene kao dobrodošli gosti u borbi protiv glodavaca, a to dokazuje i činjenica da su pronađene mačje kosti u sebi sadržavale određene količine ugljika i dušika, na temelju čega možemo zaključiti da su se te iste mačke hranile glodavcima koji su konzumirali proso.
Stari Egipat: mačka kao boginja
Ipak, prva doista zanimljiva etapa povijesnog puta čovjeka i mačke vodi nas u Egipat. Arheolozi su na nalazištu Mostagedda u blizini egipatskog grada Asjuta pronašli oko 6 tisuća godina staru grobnicu čovjeka zakopanog sa svojom mačkom. Ne postoje čvrsti dokazi da je pokojnik doista udomio tu mačku, no sigurno je predstavljala važan čimbenik u njegovu životu. Većina povjesničara slaže se da su se mačke u starom Egiptu počele masovnije udomljavati oko 2000. pr. Kr.
Antički Egipat bio je agrarno društvo koje je uzgajalo žitarice poput pšenice, ječma i prosa, no i tamo se javio problem glodavaca koji su uništavali usjeve. Stari su Egipćani stoga počeli pred silosima žita ostavljati riblje glave kako bi privukli mačke lutalice. Mačkama je ovo rješenje savršeno odgovaralo – ne samo što su dobile siguran obrok od ribljih glava i glodavaca, već su, približavanjem ljudskim naseljima, uspjele umaknuti većim grabežljivcima koji su im prijetili u divljini. Novostečena sigurnost pridonijela je i porastu mačje populacije čiji se odnos s čovjekom s vremenom itekako učvrstio. Stari Egipćani brzo su u mački prepoznali vrsnog lovca, što ih je potaknulo da ih sa sobom vode u lov. Koliko je to bilo uspješno, s obzirom na poznatu mačju svojeglavost, ostaje nam samo zamisliti. Na staroegipatskim se grobnicama često mogu vidjeti slike obitelji i njihovih mačaka. Najčešće su to prikazi lova u kojem bi mačka svom ljudskom pratitelju donijela ulovljenu pticu ili ribu. No, postojale su i slike mačaka koje mirno leže uz gospodaricu kuće, pružajući joj tako zaštitu i utjehu. Grčki povjesničar Herodot piše da bi u slučaju izbijanja kućnog požara muški stanovnici kuće stali oko nje i opkolili je kako bi zaštitili mačke. Tvrdio je, naime, da bi mačke skočile u vatru da ih ti ljudi nisu zaštitili. Ovakvo što malo je vjerojatno, osim eventualno u slučaju da su u zapaljenoj kući bili mačići koje bi majka mačka pokušala spasiti, no svakako ilustrativno pokazuje koliko je mačka bila važna starim Egipćanima.
Zvali su je miuili miut,što bi u slobodnom prijevodu značilo ona koja mijauče. Podrijetlo riječi nije sasvim jasno, no lako se može pretpostaviti da su se stari Egipćani ovdje jednostavno poslužili onomatopejom te mački nadjenuli naziv koji je blizak njezinu glasanju. Ime Miut često se davalo i djevojčicama, a mogli bi ga prevesti i kao Svjetlana jer ta riječ također znači svjetlo. Same mačke gotovo nikad nisu nosile osobna imena kao današnji kućni ljubimci. Međutim, postojali su izuzetci poput mačke Tai Miuwette (malo mijaukalo) koja je pripadala princu Tutmozisu, najstarijem sinu Amenhotepa III. ili mačke Nadjem (slatkica) koja je živjela u doba Tutmozisa III. Nadjem se spominje na zidu grobnice njezina vlasnika, stanovitog Puimrea, niže rangiranoga faraonova službenika koji je svoje vječno počivalište pronašao u okolici Tebe.
Mačka je, ponajviše zbog svoje vitalne uloge u spašavanju usjeva, vrlo brzo stekla božanski status. Lik boginje Bast, zaštitnice faraona, Donjeg Egipta i Mjeseca, prikazan je s mačjom glavom, a mačke su prikazane i u njezinoj pratnji. Herodot je posjetio njezin hram u Bubastisu (antički grad na području današnjeg Egipta, danas poznat kao Tell Basta) 450. pr. Kr. Njegov je dojam bio da hram “nije tako velik, a vjerojatno ni tako skup poput onih u drugim gradovima, no niti jedan hram u cijelom Egiptu ne djeluje ugodnije oku”. Spomenuo je i vrlo popularan godišnji festival u čast boginje Bast na kojem se okupljalo više stotina tisuća hodočasnika iz čitavoga Egipta koji bi onda zajedno jeli, pili, plesali i molili se svojoj omiljenoj boginji. Točno sto godina nakon što ga je Herodot ovjekovječio u svojim zapisima, Perzijanci su razorili Bubastis. Govoreći o Perzijancima, svakako vrijedi spomenuti vrlo osebujan način na koji su pobijedili Egipćane u bitci kod antičkoga grada Pelusija 525. pr. Kr. Ulovili su veliku skupinu mačaka i pustili ih na slobodu na samom bojnom polju. Kada su Egipćani ugledali prestrašene mačke kako jure unaokolo, odlučili su se predati kako bi spriječili da im Perzijanci naude u borbi. Godine 390. poslije Krista kult boginje Bubastis službeno je zabranjen carskim dekretom. Bio je to kraj ne samo štovanja spomenute boginje, već i kraj božanskog statusa mačke. No, dok je mačka uživala u toj privilegiji, svećenici su neke pripadnike te vrste čuvali u svojim hramovima, a njihovo mijaukanje, predenje i mahanje repom tumačili su kao proročanska predviđanja. Božanski status mačaka doveo je do vrlo ozbiljnih zakonskih sankcija – ako ste u antičkom Egiptu ubili mačku, čak i nenamjerno, mogli ste biti kažnjeni smrću. Grčki kroničar Diodorije Sicilijski u svojim zapisima navodi: “Jednog nesretnog Rimljanina, koji je slučajno usmrtio mačku, nitko nije mogao spasiti, čak ni egipatski kralj Ptolomej (Ptolomej I. Soter, vojskovođa Aleksandra Velikog te kasnije egipatski kralj, od 305. do 285. pr. Kr.), pa ni strah koji Rim inače izaziva u drugima.” Međutim, ovdje treba spomenuti da su na lokaciji u blizini Bubastisa pronađene mumije mačaka na kojima se vide očiti tragovi nasilja na njihovim glavama i vratovima, što nam nedvosmisleno govori da su namjerno ubijene. Takvo što je, jasno, u suprotnosti s gore spomenutim zakonom koji zabranjuje ubijanje mačaka pa to povjesničare može zbuniti. No radi se o sljedećem – u Bubastisu je došlo do prenaglog porasta mačje populacije i zbog toga je odlučeno određen broj mačaka ponuditi kao žrtve boginji Bast te im tako podariti vječni život njoj uz bok. Bio je to samo izuzetak od inače uvriježenog pravila u skladu s kojim je zabranjeno ubiti mačku, pa čak i povrijediti je.
Zabranjeno je bilo izvoziti mačke u druge zemlje. Tadašnji sudski zapisi pokazuju da se često angažirala vojska u cilju spašavanja mačaka koje su prijestupnici ipak pokušavali prokrijumčariti preko granice. Unatoč zabrani, postoje dokazi da su neke mačke udomljene na području današnjeg Izraela već 1700. pr. Kr., a 300 godina kasnije pojavile su se u Grčkoj. Negdje na prijelazu iz 9. u 8. stoljeće pr. Kr. mačke su, krijumčarenjem iz Egipta, u Europu svojim brodovima doveli feničanski trgovci i one su se brzo raširile diljem kontinenta. Osim kao pomoćnik u borbi poljoprivrednika protiv glodavaca, mačka se pokazala korisnom i kao tamaniteljicaštakora na brodovima.
Kada bi nečija mačka u starom Egiptu uginula, cijela bi obitelj bila u koroti te bi u znak žalosti obrijala svoje obrve, a isto se činilo i u slučaju smrti faraona. Mrtvu bi se mačku zamatalo u fine tkanine i potom balzamiralo. Diodorije Sicilijski piše kako bi se tijelo mačke “premazalo uljem cedrovine i odgovarajućom mješavinom začina čija je svrha bila zadržati ugodan miris te spriječiti truljenje tijela na dulje vrijeme”. Za preminule mačke pravili su se posebno dizajnirani sarkofazi, a često su pokapane mumificirane, baš kao i faraoni. U svojoj knjizi Kult mačke Patricia Dale-Green piše kako su se tijela preminulih mačaka balzamirala jer se vjerovalo da će im tako očuvanima biti omogućen vječni život. Mumificiranu mačku zakapalo se s posudom mlijeka i miševima kako bi ih imala pri ruci u zagrobnom svijetu. Dobar dio njih zakopan je u Bubastisu, no pronađene su i mačje grobnice u Gizi, Abidosu, Denderi i Beni Hasanu. Upravo na posljednjoj lokaciji, u još jednom hramu posvećenom boginji Bast, pronađeno je 1888. godine čak 80 tisuća zakopanih mačjih tijela.
Stari Egipat nije jedino mjesto u kojem je mačka uživala božanski status. Tako su, primjerice, štovatelji rimske boginje lova Dijane mačku smatrali svetom životinjom jer su pretpostavljali da se ona sama ponekad pretvara u vrhunskog lovca – mačku. Ceridwen, prema nekim tumačenjima keltsku boginju transformacije i ponovnog rođenja, uvijek su pratile bijele mačke i prenosile njezine naredbe na Zemlju, a nordijska boginja ljubavi i magije, Freyja, prikazana je u kolima koja vuku mačke. Na području današnjeg Mijanmara i Tajlanda vjerovalo se da mačke služe kao domaćini koji čuvaju duše pomno odabranih ljudi nakon smrti.
