Prosječan dan oboljelog od kuge u 14. stoljeću

Fotografija: AI.

Kako smo zadnjih godina živjeli potpuno neuobičajenim životima, možda nam neće biti teško zamisliti kako je izgledao prosječan dan oboljelih od kuge, ili možda hoće?

Kao što je pandemija COVID-19 promijenila naš svijet i Crna smrt je izmijenila svakodnevni ritam čovjeka na kraju srednjeg vijeka. Kuga je odnijela milijune života, zapravo gotovo polovicu ondašnjeg stanovništva. Ona nije birala, kao što ni nedavna pandemija nije birala i nije pravila razliku između povlaštenih i nepovlaštenih, mladih i starih. No, ovdje ćemo se usmjeriti samo na kugu. Kugu izaziva bakterija Yersinia pestis koja napada glodavce, ali je učestalija kod crnih štakora koji se u odnosu na neke druge vrste ovih glodavaca duže zadržavaju u blizini ljudi. Bolest je najžešća u toplim dijelovima godine dok zimi gubi na intenzitetu.

Jutro je!

Krenimo od jednog jutra negdje između 1346. i 1353., u vrijeme kada se Europa suočila s ovom epidemijom. Budite se, pod pretpostavkom da ste uopće i spavali, i otvarate prozore, ako ih imate, a izvana dopiru jauci ožalošćenih, kao i vika onih ljutitih na cijeli svemir, a sve je to začinjeno iritantnom škripom kola. Zahvaljujući otvaranju prozora vidite i ono što ne želite vidjeti, poput kolica koja prevoze hrpe mrtvih i idu polako gradom šireći razne “mio-mirise”. Nakon toga shvaćate da bi vam bilo pametnije da niste otvorili prozor pa ga brže bolje zatvarate.

Fotografija: AI.

Liječnici okrivili potrese i Zemlju

Neposredno prije nego što je kuga pogodila Italiju – potresi su učestalo tresli ovo područje, pa su liječnici ustvrdili da je tu sigurno došlo do oslobađanja kontaminiranog zraka iz Zemlje, a što je dovelo do kuge koja se tumačila kao neravnoteža tekućina u tijelu. Nemoćni liječnici su u skladu s teorijom o kontaminiranom zraku, kao zaštitu preporučivali cvijeće jer su se morali praviti da nešto znaju, iako nisu imali pojma o čemu je točno riječ. Cvijeće je kao lijek “držalo vodu” iz više razloga, kao prvo jer je činilo zrak ugodnijim, čitaj manje smrdljvim, te se vjerovalo da pročišćava pluća.

Cvijeće ste držati što bliže svom licu kako bi bilo efektno, pretpostavljate da je to bilo praktički nemoguće na duže staze pa ste nakon nekog vremena odustali. No, sigurno ste ga držali negdje u blizini. Ne trebamo zaboraviti na činjenicu da su gradski ljudi uglavnom cvijeće prvo trebali kupiti, a za to je bio potreban novac. Naravno mogli su ga i uzgojiti, ali pitanje je koliko je to bilo uspješno. Epidemije su obavezno donosile gospodarske krize pa ste ostajali bez posla, i  trebalo je preživjeti, što dovodi do ključnog pitanja kako.


Nova karijera

No, kako je gradsko vijeće stalno tražilo hrpu radnika koji će zbrinjavati mrtve, našli biste slamku spasa. Mislite ništa lakše jer je s mrtvima lakše nego sa živima. Zasučete rukave i krećete na posao. Uviđate da je teško pokapati jednog po jednog mrtvaca, pa odlučujete biti kreativni i s kolegama kopate masovne grobnice. Nakon što napuniter rupu mrtvima prekrivate ju slojem zemlje, a zatim kopate novu rupu i punite je novom turuom, kao da pravite neku vrstu lazanja. Upravo je ovu usporedbu upotrijebio jedan od tadašnjih firentinskih kroničara. Naravno tako se postupa s tijelima sirotinje. Bogatiji su imali ipak drugačiji tretman. Jedan kroničar Agnola di Tura naveo je da oni koji su pokapali mrtve često su zadnji sloj mrtvih prekrili s jako malo zemlje zbog čega su kasnije psi iskapali mrtva tijela i raznosili ih i proždirali po gradu. Sam je spomenuti kroničar Di Tura, kako navodi, svojim rukama pokopao svoje petero djece. U toj je epidemiji i Petrarca pokopao voljenu Lauru.

Kako je otprilike izgledao Francesco Petrarca. Fotografija: Screenshot YouTube (Arc-Team Archaeology).

Povratak kući i susret s pticolikim liječnikom

Ako ste bili dovoljno očajni i prihvatili ovaj posao te završili naporan dan i krenuli kući ‘krepani’ s posla, mogli ste susresti “pticolike” liječnike. Oni su bili odjeveni u neku vrstu kombinezona koji je bio premazan mirisnim voskom. Liječnik je obavezno nosio šešir i rukavice, a na glavi naočale i uz to dugački kljun. U kljunu je i bila neka vrsta parfema koja se sastojala od smjese pedesetak biljaka, ali i drugih dodataka poput praha zmije i sličnih stvari. Hipotetički nakon što ste se prepali ovog lika – on usputno primjećuje da mu ne izgledate najbolje.

Ovaj komentar liječnika vas podsjeća da se zapravo i ne osjećate dobro. Pitate se jesu li to prvi simptomi bolesti od koje ćete najvjerojatnije završiti “kod sv. Petra na ispovijesti”. Po dolasku kući ako niste sami, pitate nekog od ukućana da vam provjeri tijelo ili ga hrabro sami provjeravate i tražite izdajničke crne otekline pod pazusima i preponama. Ako ih ne pronađe, sretni ste. I mislite iduće: “sutra je posve novi dan, koga briga za sutra”.

Odlazak u crkvu i pokušaj zabave

Zapravo nije da vas je baš briga zbog čega i odlazite u crkvu kako bi svevišnji bio milostiviji prema vama. U crkvi ne nalazite nikog, pa se vraćate kući. Niste sigurni da li nikog nema zato što su svi pomrli ili su pak podvili rep i otišli. Nebitno, ljuti ste. Kako je život srednjovjekovnog čovjeka bio velikim dijelom povezan s crkvom ovaj izostanak prisutnosti crkve izazivao je ljutnju i očaj. Onako ljuti putem osjećate da vas škaklja grlo, oblijeva znoj i trese groznica. Počinjete teturati a zatim vidite kako vaši sugrađani love Židove koji su navodno krivi za ono što se u gradu i okolici događa. Progoni Židova rasplamsali su se po cijeloj Europi onog vremena. Tisuće Židova ubijeno je u gradovima. I dok sami ne znate što bi mislili o svemu, čujete pocikivanje iz jedne od kuća na ne baš dobrom glasu, odlučujete da ćete se malo zabaviti jer ste ipak nešto zaradili, a život je tako kratak da nema smisla oklijevati. No onda vas zaustave na vratima i kažu vam u povjerenju da ne možete unutra jer opet ne izgledate najbolje, kako ne bi uplašili i rastjerali tamošnje klijente.

Putem ponovno srećete liječnika, koji istina nema liječničku potvrdu, ali se zaklinje da je on taj za kojega se izdaje. On je uporan i hoće vas otpratiti doma, i dok zahvaljujete nebu na ljubaznosti i sreći, ovaj vam  uljeva u grlo neku sumnjivu tekućinu. Niste sigurni gutate li  arsen ili živu. Dok vas hvata nesvjestica možete krajičkom oka vidjeti da lik koji se predstavio kao liječnik prekapa po vašim stvarima, a nemate snage ni za što, osim možda za kašljanje kao simptom 100 postotno smrtonosne plućne kuge.

Fotografija: Screenshot YouTube.

Ono kada si mrtav…

Nakon smrti ne gine vam seciranje jer je tako naredio papa Klement VI., koji se nadao da će se tako naći lijek za kugu. No ništa od toga jer je po prvi puta uzročnik bolesti, koja vas je upravo ubila, identificiran tek krajem 19. stoljeća. Vrlo je vjerojatno da ćete nakon seciranja završiti povrh sloja tijela kojega ste sami napravili. Lijek za kugu se pojavio tek u 20. stoljeća s antibioticima, a do tada ste već pali u zaborav i tako da vam je sve svejedno.

Piše: Sonja Kirchhoffer

Komentari