Vikinzi: neustrašivi istraživači Amerike i drugih udaljenih zemalja

Kada pomislimo na riječ viking, u mašti nam se stvara slika strašnih i nemilosrdnih pljačkaša koji napadaju neke nevine seljake ili redovnike i otimaju im sve što posjeduju, sijekući sve koji im se pokušaju suprotstaviti. Ali oni su bili mnogo više od toga. Bolji naziv za drevne Skandinavce jest Nordijci, a osim što su bili ratnici i pljačkaši, postigli su velike uspjehe i kao trgovci te istraživači. Ploveći u svojim karakterističnim brodovima, Nordijci su se naselili diljem Europe, a nakratko čak i na tlo Sjeverne Amerike. Stvorili su unosne trgovačke rute kojima su donijeli bogatstvo i slavu svojoj prirodnim resursima oskudnoj domovini.

Stoljećima prije nego što je Kristofor Kolumbo naišao na kontinent koji danas zovemo Amerika, Nordijci su bez konkurencije vladali Atlantikom, plovili niz duge rijeke Rusije te stigli na Bliski istok. Ključna vještina koja im je to omogućila bila je brodogradnja. Skandinavija obiluje teško prohodnim terenom te u njoj nema mnogo plodne zemlje, stoga ne čudi da su Nordijci od davnih vremena bili usmjereni prema moru.

Brodovi: temelj moći srednjovjekovne skandinavske civilizacije

U nekim krajevima brodovi su bili jedino praktično prijevozno sredstvo, a usto su bili korisni za ribolov. Iz tih malih ribarica nastali su veći trgovački i ratni brodovi, osnova civilizacije drevnih Skandinavaca. Bili su lakši, veći i brži od brodova drugih zemalja, u jednakoj mjeri sposobni ploviti olujnim morima Atlantika i plitkim rijekama. Noseći ljude i robu iz Skandinavije u daleke krajeve i natrag, upravo su oni bili glavni nositelji procvata skandinavske civilizacije u tzv. vikinškom dobu. Vrijedi imati na umu da je u to doba poznata mreža rimskih cesta u Europi bila odavno zapuštena pa je putovati morem bilo mnogo brže nego kopnom, a i prijevoz robe bio je jednostavniji. Tako su se vikinzi mogli stvoritina nekoj obali mnogo prije nego što bi lokalno stanovništvo uspjelo reagirati te se jednakom brzinom povući u slučaju da naiđu na moćnijeg protivnika. Slično, nordijski su trgovci mogli prevoziti robu mnogo brže i učinkovitije od većine njihovih suvremenika.

Ipak, dugotrajna putovanja na brodovima bila su mornarima teško iskustvo. U nedostatku zaklona, noću bi se koristili jedrom broda kao improviziranim šatorom, smrzavajući se pod pokrivačima od životinjske kože. Jedina hrana bilo im je soljeno ili sušeno meso, a pili su pivo ili kiselo mlijeko. Gubitak broda nije bilo ništa neočekivano na dugim putovanjima. Za razliku od danas, nije bilo načina da unesrećeni brod pozove pomoć, osim ako se u neposrednoj blizini nije nalazio drugi brod. Mogli su proći tjedni ili čak mjeseci prije nego što bi se pročulo da je neki brod nestao. Tako je poznati moreplovac i istraživač Erik Crveni izgubio 11 od 25 brodova tijekom svoje ekspedicije na Grenland.

Navigacija: bogata nematerijalna baština drevnih Skandinavaca

Opasnost nije odvratila nordijske pomorce od njihovih putovanja u daleke krajeve u koje su išli u potrazi za bogatstvom i novim prostorima za naseljavanje. Stoljećima prije razdoblja velikih geografskih otkrića, neustrašivi Nordijci pronašli su put do vrlo udaljenih zemalja – sve bez umjetnih navigacijskih pomagala. Umjesto sprava, Nordijci su se oslanjali samo na prirodne orijentire i iskustvo. Svoj su put pronalazili promatrajući položaje zvijezda i planeta, boju mora i kretanje valova, ali prije svega ne gubeći iz vida obalu. Kada bi se uspješno vratili s putovanja, svoje bi iskustvo proslijedili drugima i tako stvorili nevjerojatno bogatu nematerijalnu baštinu koja se prenosila s koljena na koljeno. Jedan od načina prenošenja znanja bili su i prethodno spomenuti toponimi pomoću kojih su kasniji istraživači mogli saznati značajke zemalja u koje su putovali (jer su često bili opisnog karaktera), tko ih je otkrio, tko u njima živi itd.

Novija su istraživanja, međutim, pokazala da su Nordijci ipak posjedovali jedno navigacijsko pomagalo – tzv. sunčani kamen. Neki kristali poput islandskog kalcita (dvolomca) imaju svojstvo polarizacije svjetla. Njima su Nordijci mogli utvrditi položaj Sunca čak i za jake naoblake. Ipak, ostaje jedno pitanje na koje znanost još nije dala konačan odgovor – koliko je rasprostranjeno bilo sunčano kamenje, tj. je li ono bilo standardno pomagalo ili se radilo tek o šačici domišljatih pojedinaca koji su se njime služili?

Nordijski brodovi: od drakkara do knarra

KnarrOsim malih ribarskih i priobalnih čamaca, nordijske je brodove moguće podijeliti u dvije šire kategorije. Prva od njih su ratni brodovi koji su se dijelili u tri skupine: najveći su se zvali drakkar (staronordijski zmaj) ili skeid (staronordijski ono što reže kroz vodu), srednje veliki snekkja ili snekke (staronordijski izduženi), a najmanji karve ili karvi. Ovi su brodovi svima poznati iz popularne kulture – karakterizirao ih je nizak gaz, pogon na vesla i jedno veliko jedro. Postizali su brzinu do 8 čvorova na vesla, a do 12 jedrima, što znači da su u povoljnim uvjetima mogli prijeći oko 200 kilometara na dan. Najveći pronađeni brod bio je dug 70 metara, a mogao je prevoziti do oko 400 ljudi, ali prosječni je brod bio dug oko 28 metara, 5 metara širok i nešto manje od dva metra visok. Obod broda bio je istanjen sjekirama, postižući tako maksimalnu fleksibilnost (brod je jahaona valovima). Jarbol se prema potrebi mogao skinuti, što bi brodu omogućilo plovidbu ispod mostova, ali je pomoglo i da bude manje uočljiv u vrijeme prepada. Nizak gaz broda omogućio je prodiranje u unutrašnjost rijekama, ili čak da se brod vuče kopnom do obližnjeg jezera ili rijeke. Druga vrsta broda zvala se knarr ili knorr. Bili su to trgovački i transportni brodovi, znatno širi (omjer duljine i širine knarra bio je oko 4 : 1, a kod ratnih brodova 7 : 1) i dubljeg gaza, namijenjeni pristajanju u luke, a ne za prepade u protivničku unutrašnjost. Prosječan knarr mogao je nositi oko 20 tona tereta. Osim za trgovinu, korišten je i za opskrbljivanje udaljenih kolonija. S obzirom na to da su se kretali pomoću jedra, a ne vesla, knarri su imali mnogo manje posade od ratnih brodova, katkad svega šest do osam ljudi (to je minimalna posada – mogli su nositi više ljudi umjesto dijela tereta). Iako nisu toliko slavni i impozantni kao drakkari, upravo su knarri bili nositelji zapadne ekspanzije Nordijaca na Island, Grenland i sjeveroistok Sjeverne Amerike. Neki su kapetani bili toliko odvažni da su odjednom preplovili 1050 kilometara od norveške obale do Islanda, ali je većina ipak prenoćila na otočju Shetland ili Farskom otočju.

Ostatak članka pročitajte u 9. broju časopisa History.info
Piše: Boris Blažina

Komentari