Samuraji – legendarni časni ratnici

Samuraji, “oni koji služe,” jedni su od najglasovitijih ratnika u povijesti koji su obilježili ratno feudalno doba Japana, Sengoku jidai. Oni su najpoznatiji likovi filmova Akire Kurosawe, kao i franšize Total War. Njihovo ponašanje regulirao je bušido kodeks (“put ratnika”) koji je naglašavao samodisciplinu, poslušnost i čast. Za razliku od europske viteške kulture, samuraji su se uspješno održali do druge polovice 19. stoljeća.

Stalež samuraja vuče svoje porijeklo iz razdobljaHeian, tijekom pohoda protiv naroda Emishi u regiji Tōhoku, na sjeveru najvećega japanskog otoka Honshu. To je bilo vrijeme kada su se bogati zemljoposjednici počeli osamostaljivati u odnosu na centralnu vlast te podizati vojske za vlastitu obranu. Japanski car počeo se oslanjati na te vojnike, koji su se obično borili kao konjanički strijelci, za gušenje pobuna u svojoj zemlji. Taj se novi sloj postepeno počeo stapati s tradicionalnom dvorskom aristokracijom.

Nastanak novog staleža

samuraj
samuraj

Sam naziv samuraj može se otprilike prevesti kao „onaj koji služi (gospodaru)“. Nekada su nazivani i bushi, no ta se riječ češće koristila kao naziv za ratnike općenito te nije imala konotaciju da se radi o ratnicima u nečijoj službi. Takvo je stanje postepeno dovelo do erozije moći japanskog cara i uzdizanja sloja bogatih ratnika-zemljoposjednika. Dvije najjače skupine zemljoposjednika bile su obitelji Minamoto i Taira koje su se u 12. st. borile za prevlast nad Japanom (Gempei rat). Pobjednik je bio Minamoto Yoritomo koji je 1192. godine uspostavio prvi šogunat – nasljednu vojnu diktaturu. Njegovo središte nalazilo se u Kamakuri umjesto u staroj prijestolnici Kyoto (jer je Kamakura bila bliže središtu moći obitelji Minamoto), pa je otud dobio ime šogunat Kamakura. Time je počelo doba prevlasti samuraja koje je potrajalo gotovo 700 godina. U to je vrijeme mač postao simbolom samurajske klase te dobio duhovno značenje veće od bilo kojega drugog oružja. Šogunat Kamakura opstao je do 1336. godine kada ga je zbacila obitelj Ashikaga koja je uspostavila novi šogunat pod svojim imenom. Njihova je vlast potrajala do razdoblja Sengoku jidai.

[box type=”info” bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″] Bušido doslovce znači „Put ratnika“. Riječ se odnosi na kodeks ponašanja koji se razvijao tijekom više stoljeća, a po kojem su djelovali samuraji. On je određivao njihov način života i definirao njihovu životnu filozofiju. Nastao je pod utjecajem konfucijanizma, šintoizma, zen-budizma i tradicionalne etike japanskoga ratničkog staleža. Jedan od ciljeva kodeksa bio je omogućiti duševni mir samurajima čiji je život bio usko povezan s nasiljem. Može ga se donekle usporediti s europskim kodeksom viteštva. Mnogi samuraji bili su sljedbenici zen-budizma čiji su se jednostavni rituali, skromnost i vjera da spasenje mora doći iznutra izvrsno uklopili u samurajski način života. Prema bušidu sedam samurajskih vrlina su: Gi (pravednost), Yu (hrabrost), Jin (dobrota), Rei (ljubaznost ili poštovanje), Makoto (iskrenost ili istinitost), Meiyo (čast) i Chūgi (odanost).[/box]

Životna filozofija i kodeks ponašanja

Samuraji su bili obvezni ponašati se u skladu s kodeksom bušido, no naravno koliko se pojedini samuraj stvarno držao toga kodeksa znatno je variralo. Bušido je nastao pod snažnim utjecajem filozofije konfucijanizma, a promovirao je odanost svojim pretpostavljenima, samodisciplinu, samopoštovanje i moralno ponašanje.

Naoružanje

Od kraja 16. do sredine 19. st. samuraji su bili jedini ljudi u Japanu kojima je dozvoljeno nositi mačeve dulje od 60 cm (kraći mačevi smatrani su wakizashijima odnosno bodežima). No, iako je mač (katana) oružje koje je tradicionalno povezano sa samurajima, u stvarnostima su se samuraji mnogo češće koristili kopljima (yari) ili lukovima (yumi) kao primarnim naoružanjem, dok su mačevi bili pomoćno oružje i statusni simbol. Usto su se u razdoblju Sengoku jidai počeli koristiti vatrenim oružjem. Slika samuraja kao časnog ratnika koji se služi mačem i odbija se koristiti vatrenim oružjem nastala je u razdoblju Edo kada je u Japanu zavladao mir te su samuraji počeli živjeti prvenstveno kao upravitelji imanja, a ne ratnici. Daisho, karakteristično naoružanje samuraja koje se sastojalo od mača i dugog bodeža (katana i wakizashi) imalo je više simboličnu nego praktičnu funkciju.

Struktura samurajskog staleža

Samuraji su se međusobno razlikovali ponajprije po porijeklu, iskustvu i imovini. Imovinski status samuraja iskazivao se u koku, mjernoj jedinici koja je označivala količinu riže potrebnu da se jedna osoba nahrani za godinu dana (oko 180 litara). Najbogatiji samuraji bili su upravitelji imanja i vojni zapovjednici. Ispod njih nalazili su se samuraji-konjanici, a najniži bili su samuraji-pješaci. Naravno, samurajevo porijeklo također je imalo velik odraz na njegov društveni ugled – npr. samo samuraji iz najstarijih plemićkih obitelji mogli su postati šogunima. Stariji i iskusniji samuraji mogli su u nekim situacijama (npr. u pitanjima dogovaranja vojnih planova) dobiti prednost čak i pred onima koji bi inače bili nešto višeg ranga. Samuraji koji su ostali bez gospodara nazivani su ronin, a ako ne bi našli novog gospodara, bili bi prisiljeni na lutalački način života, većinom kao tjelohranitelji, plaćenici ili razbojnici. Ronini su postali značajan društveni problem nakon kraja razdoblja Sengoku jidai jer tada više nisu lako mogli naći novog poslodavca, a središnje su vlasti vršile pritisak na daimyoe da smanje broj vojnika u svojoj službi.

Samuraji i žene

Glavni zadatak supruge samuraja bilo je održavanje domaćinstva, što je odraženo i u nazivu za njih – okugatasama (ona koja ostaje u kući). To je bilo posebno važno u razdobljima rata kada su samuraji često bili daleko od kuće. Žene su često morale voditi sve poslove vezane uz domaćinstvo (uključujući knjigovodstvo), skrbiti za djecu te starije i nemoćne članove kućanstva, po potrebi podučavati djecu i sluge te organizirati obranu doma. Mnoge su žene učile vještinu rukovanja bodežom (tantojutsu) da bi se mogle braniti ili počiniti suicid (to je bilo pitanje časti, a postojala je i opasnost da budu silovane). Takvi bodeži zvali su se kaiken, a bili su oko 20 – 25 cm dugi i spretni za rukovanje u kućama gdje nije bilo dovoljno prostora za lako rukovanje katanom ili wakizashijem. Drugo oružje koje je kasnije, posebno tijekom razdoblja Edo, postalo češće korišteno među ženama zvalo se naginata. Ono se sastojalo od drvenog štapa na čijem se vrhu nalazi zakrivljena oštrica. Naginata se smatrala prikladnom za žene jer je njena dužina onemogućila protivniku da se približi i tako iskoristi prednost u visini i masi.

naginata

Vrline koje su se cijenile u ženama samurajskog staleža bile su poniznost, poslušnost, samokontrola, snaga i odanost. Konfucijanski zakoni bili su glavna vodilja međuosobnih odnosa u samurajskoj eri, a oni su zahtijevali da žena bude pokorna svom suprugu, vjerna svojim roditeljima te da skrbi za djecu. No, morala je znati i disciplinirati djecu jer bi ih iskazivanjem previše ljubavi i privrženosti mogla razmaziti. Japansko društvo bilo je izrazito patrijarhalno – čak su i supruge samuraja smatrane podređenima muškarcima te nisu imale nikakav direktan politički utjecaj. U razdoblju Edo sve se više napora počelo ulagati u obrazovanje žena te su inteligencija i obrazovanje uvrštene među poželjne ženske vrline.

Samurajska vjenčanja organizirao je uvijek netko istog ili višeg ranga od mladenaca. Zanimljivo je da su samuraji nižeg ranga zapravo imali više slobode jer je u njihovu slučaju to bila samo formalnost, dok su vjenčanja višerangiranih samuraja imala važnu političku funkciju te su bila pomno planirana dugo unaprijed. Samuraji nižeg ranga imali su pravo oženiti ženu iz nižeg staleža.Samuraji su smjeli imati i ljubavnicu, ali su njeno porijeklo obično pomno istražili njegovi nadređeni. U mnogim slučajevima takva veza se u praksi tretirala kao brak. Većina nesamuraja rado je pristala na takav aranžman za svoju kćer jer bi dijete samuraja također postalo samuraj bez obzira na majčin stalež. Neki samuraji ženili su kćeri bogatih trgovaca da bi otplatili svoje dugove, a trgovac bi time osigurao sebi veći ugled.Razvod braka bio je dozvoljen, iako je naravno muškarcu bilo mnogo lakše pokrenuti ga. Jedan od razloga za razvod bila je nemogućnost žene da rodi dijete, no i tada se moglo pribjeći posvajanju djeteta kao rješenju. Samuraj se mogao razvesti i iz osobnih razloga, pa čak i ako mu se jednostavno nije svidjela njegova supruga, no to se rijetko događalo jer bi posramilo samuraja koji je organizirao brak. Samuraj koji se razveo bio je dužan vratiti miraz.

Samuraji i ninje

Danas je u popularnoj kulturi ninja plaćeni ubojica koji je ovladao tajnom vještinom ninjutsu te posjeduje gotovo nadnaravnu sposobnost ušuljati se u najjače branjene utvrde bez da bude primijećen. Ninja je u popularnoj kulturi povezan s crnom odorom koja pokriva cijelo tijelo osim očiju. Naravno, istina je bila nešto drugačija. Ninje (poznati i kao shinobiji) doista su postojali u vrijeme Sengoku jidai, no njihova je legendarna nevidljivost vjerojatno proizlazila iz njihove spremnosti da se preruše u pripadnike nižih slojeva, što je većini Japanaca bilo nezamislivo, i stoga su ninje ostali neprimijećeni (tj. njihova je nevidljivost imala psihološku osnovu). Ninje su zapravo bili trenirani da dobro odglume ulogu pripadnika nižih slojeva (uključujući npr. oponašanje načina govora) te su usto aktivno širili glasine o magičnoj naravi svojih sposobnosti. Osim ubojstava, ninje su prakticirali sabotažu, špijunažu, pa čak i huškanje podanika protiv njihova gospodara.

Stereotipna crna odora najvjerojatnije proizlazi iz japanskog kabuki kazališta gdje su kazališni radnici koji su morali biti na pozornici nosili crne odore da ne bi odvlačili pažnju publike – tj. trebali su biti „nevidljivi“. Stoga se iznenadan napad ninje mogao prikazati tako što bi „nevidljiva“ osoba u crnom odjednom izvukla mač i napala nekog od glumaca. Crna boja je u japanskoj kulturi bila povezana s nevidljivošću pa je i to moglo utjecati na postojanje prikaza ninja koji nose crne odore u tradicionalnom japanskom slikarstvu. Iako se uz ninje veže mač poznat kao ninjatō, ne postoji nikakav dokaz da je nešto takvo doista postojalo. U stvarnosti su ninje bili trenirani da koriste bilo koje oružje koje bi im bilo pri ruci u danom trenutku. Zapravo, idealno bi bilo da uopće ne budu primijećeni, već da svoj posao obave pomoću npr. otrova ili eksploziva.

Nobunaga
Nobunaga

U zapadnom se svijetu stvorila iskrivljena slika prema kojoj su ninje neka vrsta kontrakulture prema samurajima. Samuraji su viđeni kao časni i plemeniti ratnici koji su se borili „fer“ i bez prljavih trikova, dok su ninje bili vješti u neortodoksnom ratovanju, špijunaži, ubojstvima iz zasjede i sl. Ninje su često prikazani kao smrtni neprijatelji samuraja ili kao amoralni plaćenici koje samuraji unajmljuju da ne bi zaprljali svoje ruke nečasnim činovima. Ninje su većinom zapravo bili pripadnici samurajskog staleža. Ideja da ninje postoje zasebno od ostatka japanskog društva javila se u razdoblju Edo, dakle u dugom periodu mira kada su samuraji počeli preuzimati vrijednosti i manire dvorske aristokracije. Koncept da su ninje kontrakultura samurajima stvoren je da bi se udaljilo nove samuraje-upravitelje od prljavih poslova od kojih se samuraji-ratnici nisu suzdržavali. Ninje su praktički nestali iz stvarnog života nakon kraja razdoblja Sengoku jidai. Ninje su pokušali ubiti neke od najistaknutijih samuraja u japanskoj povijesti, uključujući Odu Nobunagu (kojeg je spasio oklop), Toyotomija Hideyoshija i Takedu Shingena. Uesugija Kenshina navodno je i ubio ninja, no ne postoje čvrsti dokazi o tome te je moguće da je zapravo umro od bolesti.

Takeda Shingen i Uesugi Kenshin: Tigar i Zmaj

Uesugi Kenshin (1530. – 1578.) bio je jedan od najpoznatijih japanskih samuraja (daimyoa) iz razdoblja Sengoku jidai. Postao je slavan još prije uspona Ode Nobunage. Bio je poznat kao pobožni budist (Kenshin je budističko ime) te je izgradio takvu reputaciju da su ga neki smatrali utjelovljenjem Bishamontena, božanstva rata. Stekao je nadimak „Zmaj Echiga“. Svoju je prvu vojnu pobjedu izvojevao kada mu je bilo tek 15 godina, a vođa svojeg klana postao je sa svega 19 godina.

Kenshin je ostao zapamćen po svojem rivalstvu s Takedom Shingenom (1521. – 1573.), drugim daimyoom iz sjevernog Japana koji je bio poznat po svojem intelektu i nepobjedivoj konjici, te koji je također postao vođa klana u vrlo mladoj dobi (21 godina). Kako je Shingen bio poznat kao „Tigar iz Owarija“, njihovo suparništvo viđeno je u vjerskom svjetlu jer motiv sukobljenog tigra i zmaja ima posebno simboličko značenje u budizmu.To je rivalstvo poprimilo legendarne dimenzije. Suparnici su se npr. pet puta borili kod Kawanakajime, svaki puta bez jasnog pobjednika. U četvrtoj je bitki navodno Kenshin sam prodro u Shingenov logor, ali je ovaj, naoružan samo bojnom lepezom, uspio odbiti njegove napade dok Kenshin nije bio prisiljen na uzmak.

Postoje i mnoge priče o tome kako su se odnosili jedan prema drugom kao prijatelji izvan bojnog polja, no nije moguće potvrditi njihovu istinitost. Tako npr. postoji priča o tome kako je Kenshin, kada su neprijateljski daimyoi spriječili Shingenu pristup soli, odlučio opskrbiti svog rivala solju, rekavši „Ja se ne borim solju, već mačem“, te tvrdeći da takve blokade izazivaju muke nevinim seljacima.Zanimljivo je da su i Kenshin i Shingen došli vrlo blizu toga da poraze Odu Nobunagu, ali su obojica iznenada umrli u nerazjašnjenim okolnostima (vjerojatno od bolesti, ali postoje sumnje da su pali žrtvama ninje odnosno strijelca s vatrenim oružjem).

SEPPUKU – RITUALNO SAMOUBOJSTVO
Wakizashi_and_coverSeppuku (poznat i kao harakiri, no taj su izraz samuraji smatrali vulgarnim) bilo je ritualno samoubojstvo koje je prema kodeksu bušida bilo rezervirano isključivo za samuraje. Ono je u nekim situacijama bilo jedini način da samuraj očuva svoju čast, a nekada se koristilo kao vrsta smrtne presude. Postojao je točno propisan ritual prema kojem je seppuku trebao biti počinjen: samuraj bi bio odjeven u bijelu odjeću (bijela je boja smrti u Japanu) nakon čega bi pojeo posljednji objed i spjevao poemu smrti. Djelo je idealno trebalo počiniti u vrtu ili budističkom (nikako šintoističkom) hramu. Naravno, takav ritual nije bilo moguće izvesti ako se samuraj odlučio počiniti samoubojstvo na bojnom polju – npr. ako je bio smrtno ranjen ili da ne padne u zarobljeništvo. U svakom slučaju, radilo se o iznimno bolnoj smrti koja je uključivala rasparanje utrobe bodežom ili vlastitim wakizashijem. Zato bi samuraj obično pri ruci imao pomoćnika (kaishakunin) koji bi mu nakon rasparanja utrobe odrubio glavu i skratio muke. Postojalo je više mogućih razloga zašto bi samuraj počinio samoubojstvo. Neki od njih imali su i svoje ime:Junshi: Samoubojstvo kojim je samuraj slijedio svoga gospodara u smrt. Zabranjeno je u razdoblju Edo. Kanshi: Samoubojstvo kao protest prema vlastitom gospodaru kada su se sve druge metode uvjeravanja pokazale neuspješnima. Moglo se primijeniti i u slučaju sukoba dužnosti (giri) i ljudskosti (ninjō) – samuraj je morao izvršiti zapovijed svojeg gospodara nakon čega bi se ubio iz protesta jer je izvršio nešto u sukobu s vlastitim osjećajem moralnosti. Sokotsu-shi: Samoubojstvo kao iskup od prijestupa odnosno pokajanje. To se na primjer moglo dogoditi ako su samurajeva djela dovela njegova gospodara u veliku opasnost ili ako je počinio neko kriminalno djelo. Ipak, iako je smrt bila sveprisutna u životu samuraja, neki su od njih doživjeli duboku starost – npr. Mōri Motonari navršio je 74 godine starosti, Shimazu Yoshihiro 84, a Ryūzōji Iekane i Sanada Nobuyuki čak 92.[/box]

Piše: Boris Blažina

Komentari