Posljednja velika bitka samuraja vođena kod dvorca Osaka

Piše: Boris Blažina

Snage šoguna Tokugawe Ieyasua zauzele su japanski dvorac Osaka i započelo je razdoblje mira koje je trajalo skoro 250 godina. Tokugawa je postao nacionalni heroj, a postumno je proglašen i polubožanstvom (Tosho Daigongen).

Nakon smrti moćnog feudalca (položaj sličan onomu europskog visokog plemstva) Toyotomija Hideyoshija 1598. Japanom je upravljalo tzv. Vijeće od pet namjesnika od kojih je najpoznatiji bio Tokugawa Ieyasu. Tijekom razdoblja od oko dvije godine Ieyasu je potpuno porazio svoje protivnike u Bitki kod Sekigahare, preuzeo kontrolu nad Japanom i ukinuo Vijeće. Osnovao je šogunat Tokugawa 1603. (riječ je o vrsti vojne diktature u kojoj je car bio puka figura) kojim je upravljao iz prijestolnice u Edu. Iako je službeno umirovljen 1605. i ostavio je titulu šoguna svom sinu, Ieyasu je ipak nastavio vladati umjesto njega. Želio je uspostaviti čvrst centralizirani režim koji će donijeti dugotrajan mir i prosperitet u zemlji. Njegov jedini preostali protivnik bio je klan Toyotomi koji je vodio Hideyori, Hideyoshijev mladi sin. Središte njihove moći bilo je u Osaki, dvorcu koji je Toyotomi Hideyoshi sagradio kao svojevrstan spomenik vlastite moći i najjaču japansku utvrdu. Zanimljivo je da je Ieyasu “gurnuo“ svoju unuku u brak s mladim Hideyorijem. Naime, on je nosio ime Toyotomi, a jedinstvo dvaju protivničkih klanova mogla je znatno smanjiti napetosti između klana Tokugawa i različitih nezadovoljnih dijelova japanskog društva. Ieyasuov sin Hidedata pokazao se kao osrednji vođa tijekom Bitke kod Sekigahare što je potaknulo sumnje o načinu njegove vladavine nakon očeve smrti.

Hideyori je pak bio nadaren i inteligentan mladić, no naivan. Naime, “ujak“ Ieyasu počeo ga je gledati kao prijetnju koju treba eliminirati prije nego što se dalje razvije. Bilo je poznato da Ieyasu nema skrupula, no čini se da je Hideyori ignorirao njegovu prošlost. Ieyasu je najprije navodio Hideyorija na bankrot (na temelju određenih građevinskih projekata), no od toga nije bilo ništa jer su mladićevi resursi bili kao rupa bez dna. Potom je počeo širiti smiješne optužbe o tome da su natpisi na velikom brončanom zvonu (koje je Hideyori namijenio budističkom hranu u Daibutsu) uvredljivi za klan Tokugawa te pokušao nagovoriti Hideyorija da napusti dvorac Osaka. Međutim, mladić se ipak nadao da će pronaći rješenje sa starim “ujakom“ i činilo se da nema ambicija vladati Japanom. Ipak, nije bio spreman napustiti obiteljski dvorac. Čak je i Hideyoriju postalo jasno da pomirbe neće biti. Sukob koji je uslijedio imao je dvije faze, tzv. “zimsku operaciju” (1614.) i “ljetnu operaciju” (1615.).

Zimska operacija


Klan Toyotomi obnovio je 1614. dvorac Osaka i pripremio se za rat protiv šogunata Tokugawa okupljajući samurajske snage i druge neprijatelje šogunata. Malo je feudalaca odgovorilo Hideyorijevim pozivima za pomoć – tiho svjedočanstvo o strašnom ugledu Ieyasua. Hideyori je ukupno okupio oko 90 000 vojnika. Zanimljivo, zamjetan broj činili su kršćani. Ieyasu je odlučio spriječiti rast njihovih snaga i poveo je oko 164 000 ljudi prema Osaki. Prve manje bitke počele su 19. studenog, a opsada dvorca 4. prosinca. Uslijedila je žestoka opsada tijekom koje su šogunsku vojsku više puta zaustavile obrambene snage dvorca i drugi branitelji. Ieyasu je pribjegao topništvu (uključujući topove uvezene iz Europe) i kopačima rovova da bi potkopali zidine, ali ipak nije značajno napredovao. Neki od branitelja nagovarali su Hideyorija na pregovore i on je na kraju pristao. Opsada je završena 22. siječnja, nakon što je dogovoreno primirje. Toyotomi Hideyori obećao je da neće pokrenuti pobunu. Vanjska obrana dvorca bila je znatno oslabljena različitim lukavštinama unatoč Hideyorijevim protestima.

Ljetna operacija

Tijekom proljeća 1615. Ieyasu je otkrio da Hideyori gomila još više vojnika i organizira obranu dvorca. Hideyorijeva vojska počela je napadati šogunske snage u blizini Osake. Tamošnje snage priključile su se šogunskima u bitki (engl.Battle of Kashii) 26. svibnja. Slijedile su i druge bitke, a situacija je kulminirala još jednom bitkom na japanskom području (Bitka kod Tennojia). Hideyorijeva vojska koju je vodio Sanada Yukimura pokušala je opkoliti protivničku vojsku, dok je Ieyasuova vojska (koju je vodio sin šoguna, Tokugawa Hidetada) raspoređena u četiri paralelne linije, spremna za različite manevre. Na kraju su se izjalovili planovi dviju vojski i nastupio je metež. Naposljetku, Hideyorijeva vojska slomljena je nakon što su ubili Yukimuru. Manji dio koji je osobno vodio Hideyori pokušao je napustiti dvorac kako bi pomogli nesigurnim vojnicima koje je vodio Yukimura, no zakasnili su. Protjerani su odmah u dvorac i nisu imali vremena organizirati njegovu obranu. Napadači su ga zapalili i bombardirali teškim topništvom. Ocijenivši da je situacija beznadna, Hideyori je počinio ritualno samoubojstvo čime je završio posljednji veliki otpor protiv šogunata Tokugawa.

Posljedice

Zanimljivo, neki zapisi o tijeku borbe spominju legendarnog majstora mačevanja Miyamotoa Musashija kao njezina sudionika, no izostali su detaljni opisi. Ieyasu je dobio glave Hideyorijevih službenika kao “trofeje“ koje su mu isporučile šogunske trupe. Zarobili su i Hideyorijeva starijeg, osmogodišnjeg sina i navodno mu nemilosrdno odrubili glavu, iako je bio i Ieyasuov unuk. Uništen je Hideyoshijev grob, a zapisano je da su šogunske snage odgovorne za pljačke i masovna silovanja pred kraj opsade. Pošteđena je samo Hideyorijeva kćer Naahime i postala je redovnica u budističkom hramu i nekadašnjem samostanu (Tokei-ji u Kamakuri). Dvorac Osaka popravljen je i predan Matasudairi Tadayoshiju. Raspušten je klan Toyotomi. Kraj opsade obilježio je i završetak jednog razdoblja japanske povijesti (tzv. razdoblja Sengoku koje su obilježile različite političke intrige i neprestani vojni sukobi). Šogunat je opstao oko 250 godina. Doneseni su novi zakoni koji su uvelike ograničili broj dvoraca u vlasništvu jednog klana. Mnogo “suvišnih“ dvoraca uništeno je zbog tih zakona.

Tokugawa Ieyasu zadobio je nekoliko rana tijekom vojne operacije i narušeno mu je zdravlje. Umro je samo godinu dana kasnije, 1.6.1616., čime su njegovi potomci postali nasljednici ujedinjena Japana. Neki ga i danas pamte kao posljednjeg od “triju velikih ujedinitelja“ Japana. Tokugawa Ieyasu nakon smrti proglašen je svojevrsnim božanstvom. Postao je poznat kao Tosho-Daigongen, što se može prevesti kao “Veliki Gongen, Svjetlo Istoka”. Naime, Gongen je prema japanskom budističkom vjerovanju manifestacija Bude koja ima cilj pomoći ljudima pronaći put do spasenja. Kraj ere koja se obično naziva Tokugawa ili Edo uslijedio je tek 1868. godine kada su reformističke snage srušile šogunat i vratile političku moć caru.

Komentari