Nordijci ili Ljudi Sa Sjevera bili su germanske narode drevne Skandinavije i Islanda. S vremenom su se razvili su u Norvežane, Šveđane, Dance i Islanđane. Dok su Šveđani bavili pljačkom i trgovinom u baltičkim zemljama, sjevernoj Njemačkoj, Poljskoj i slavenskim zemljama, Norvežani i Danci uglavnom su putovali na zapad i jug.
Jedan od najpoznatijih događaja vezan uz srednjovjekovne Nordijce bila je vikinška pljačka Pariza 845. godine. Vikinzi su otišli tek nakon što im je plaćen visok danak u srebru. Neprestani napadi na franačke posjede rezultirali su time da im je kralj Karlo III. dopustio da se nasele u pokrajinu koja do danas nosi ime prema njima – Normandija. Uz Normandiju i Pariz, zabilježeni su brojni vikinški prepadi na područje današnje Bretanje, Belgije i Nizozemske, počevši od 9. stoljeća pa sve do početka 11. stoljeća, ali nisu rezultirali trajnim naseljavanjem većeg broja Nordijaca. Vrlo je značajna nordijska kolonizacija Britanskog otočja jer se ondje naselilo mnogo Nordijaca koji su se izmiješali s lokalnim stanovništvom više nego što je to bio slučaj u Normandiji. O tome postoji trag u obliku toponima poput Sheffield (izvedeno iz staronordijskog naziva u značenju Polje kraj rijeke Sheaf), Whitby (bijela farma ili bijelo selo), Scarborough (Skarthijeva utvrda) itd.
Nordijci su se počeli trajno naseljavati u Veliku Britaniju već sredinom 9. stoljeća. Iskoristivši međusobne sukobe lokalnih vladara, nametnuli su svoju vlast nad velikim dijelom otoka. Tu ekspanziju konačno je zaustavio Alfred Veliki, kralj Wessexa, 878. godine u bitki kod Edingtona. To je rezultiralo podjelom zemlje između Anglosasa i Skandinavaca. Kasnije je dio zemlje pod Nordijcima nazvan Danelaw, što na engleskome znači Područje u kojem vrijede danski zakoni. To je, međutim, bio samo privremeni mir – sukobi između Skandinavaca i Britanaca potrajali su još gotovo dva stoljeća. Najvažnije nordijsko središte u Velikoj Britaniji bio je York (staronordijski Jorvik) koji je nekoliko puta mijenjao vladara sve do smrti Erika Krvave Sjekire 954. godine (ovaj je događaj spomenut u članku o Gunnhild u 8. broju časopisa History.info). Pomalo je ironično da su Anglosasi uspjeli istjerati Skandinavce da bi ih već 1066. pokorio Vilim Osvajač, čovjek nordijskoga porijekla iz Normandije.
Nordijci su se naselili i u kontinentalnoj Škotskoj čija je obala pomalo nalikovala norveškoj. Prva naselja u Škotskoj služila su više kao prenoćišta i uporišta za opskrbu tijekom ekspedicija na južnije dijelove Velike Britanije i u Irsku. Nordijci su se nametnuli kao vladari velikom dijelu lokalnog stanovništva, većinom Pikta. Uskoro su uspostavili koloniju koja je prosperirala zahvaljujući kontroli nad morima oko Škotske i Irskim morem. O naseljavanju svjedoče ostatci nekoliko kolonija, farmi, grobnih humaka i zakopanoga blaga (nakita, srebrnih novčića i sl.). Zanimljivo je da su na Hebridima, otočju zapadno od Škotske, zabilježena miješana nordijsko-keltska imena, dok na otocima sjeverno od Škotske toga nije bilo, što upućuje na to da je mnogo više mješovitih brakova sklopljeno između Nordijaca i Iraca nego Nordijaca i Pikta. Pronađeni su kameni križevi sa staronordijskim runskim inskripcijama, primjeri stapanja nordijske i lokalne kršćanske kulture.
U Irskoj su Nordijci osnovali trgovačke gradove od kojih je najpoznatiji Dublin, a vrijedi spomenuti i da su zaposjeli Isle of Man, strateški važan otok između Velike Britanije i Irske na kojem je pronađen razmjerno velik broj runskih natpisa. Postoji mnogo nalaza koji ukazuju na miran suživot s Ircima, ali su pokušaji ekspanzije nordijske vlasti u unutrašnjost doveli do sukoba s lokalnim irskim vladarima (zato je Dublin bio snažno utvrđen).
Nakon što su prodrli na britansko tržište, među Nordijcima se javila potreba za kovanjem veće količine srebrnog novca – arheološkim istraživanjima pronađeno je više takvih novčića na Britanskom otočju nego u Norveškoj.
Iako su Danci putovali na zapad i jug, rijetko su išli dalje od Britanskoga otočja. Norvežani su bili ti koji su putovali najdalje na zapad, preko sjevernog Atlantika. Prvi ciljevi bili su im Škotska i Hebridi, odakle su zatim krenuli prema Irskoj i Walesu pa na otočje Orkney i Farske otoke.
Piše: Boris Blažina
