Konkvistadori – osvajači američkih carstava

Istraživači i ratnici u službi španjolske krune, konkvistadori su pokorili velika carstva pretkolumbovske Amerike i nametnuli svoju vlast nad golemim teritorijem. Osim uništenja domorodačkih civilizacija, osvajanje je imalo iznimno velike ekonomske, kulturne i demografske posljedice na čitav svijet.

Šesnaesto stoljeće bilo je doba velikih prekretnica koje su obilježile daljnji tijek povijesti čitavog čovječanstva. Takvu su ocjenu dali mnogi poznati intelektualci, uključujući Adama Smitha i Karla Marxa. Jedna od najvećih promjena toga razdoblja zasigurno je bio dolazak Europljana na američko tlo. Oni su nevjerojatnom brzinom uspjeli pokoriti lokalne države, posebno drevna carstva Inka i Asteka, na čijim je ruševinama niknulo moćno Španjolsko carstvo. Stvaranje trgovačkih veza između „Starog“ i „Novog“ svijeta dovelo je do dotad neviđenog ekonomskog prosperiteta. Osim toga, Europljani su tada konačno dokazali da je Zemlja okrugla te postali svjesni njezinih dimenzija. No, uništenje domorodačkih kultura imalo je i snažan učinak na ljudsku svijest – možemo reći da je to bio jedan od ključnih poticaja iz kojih se kasnije razvio koncept univerzalnih ljudskih prava.

Početci pomorskih imperija – istraživači

Početke ere konkvistadora možemo potražiti u portugalskim istraživačima koji su tijekom 15. stoljeća, posebno u vrijeme Henrika Pomorca (sin portugalskoga kralja Ivana I. koji je financirao mnoge istraživačke ekspedicije), istraživali obale Afrike i naposljetku stigli u Indiju. Oni su stekli veliko bogatstvo trgovinom zlata, srebra, vatrenog oružja, mirodija i robova. No, krajem stoljeća dobili su opasne rivale – Španjolska je do kraja 15. st. ujedinjena pod jednom krunom te konačno izbacila posljednje nekršćanske vladare s Pirinejskog poluotoka (rekonkvista). Oba su kraljevstva zajedno imala manje od 10 milijuna stanovnika, a njihove geografske značajke (reljef, politička izolacija na najzapadnijem dijelu Europe) orijentirale su ih prema moru. Želja za pronalaskom novih pomorskih trgovačkih ruta poticala je vodstvo tih kraljevstava na financiranje istraživačkih ekspedicija.
Prihodi dobiveni iz ekspedicija su osim vjerskog i znanstvenog značaja bili i gospodarski vrlo isplativi – priljev dobara u Španjolsku i Portugal rezultirao je ubrzanim ekonomskim razvojem tih zemalja. Tako su na području nekoć perifernih država stvorene dvije nove svjetske sile.
Napetosti između suparničkih kraljevstava rezultirale su sklapanjem Ugovora iz Tordesillasa 6. lipnja 1494. godine (dakle nakon Kolumbove slavne ekspedicije), prema kojem su neotkrivene zemlje svijeta podijeljene duž jednog meridijana koji je išao od Sjevernog pola do Antarktika, oko 1800 kilometara zapadno od Zelenortskih otoka. Zemlje zapadno od te crte trebale su pripasti Španjolskoj, a one istočno Portugalu. Nije moguće odrediti o kojem se točno meridijanu radilo jer su tadašnja mjerenja bila toliko neprecizna da je kasnije nastao spor oko toga kome pripadaju Molučki otoci, a kome Brazil. Granice su revidirane Ugovorom iz Zaragoze, 22. travnja 1529.

Stranci u službi španjolske krune

Španjolski su zakoni zabranjivali strancima i nekatolicima da se nasele u Americi, ali je nemali broj zainteresiranih ipak otišao nakon što su uzeli španjolsko ime ili prešli na katolicizam. Neki od njih bili su Nijemac Nikolaus Federmann (postao konkvistador Nicolás de Federmán), Mlečanin Sebastiano Caboto (službovao kao istraživač Sebastián Caboto), Hrvat Ferdinand Konščak (službovao kao misionar Fernando Consag) i, vjerojatno najpoznatiji, Talijan Amerigo Vespucci, čovjek prema kojem je nazvana Amerika (službovao kao Américo Vespucio). Osim toga, španjolski su zakoni zabranjivali ženama da putuju na brodovima, osim u pratnji supruga. Stoga su se mnogi Španjolci ženili lokalnim ženama ili s njima imali izvanbračnu djecu, što je dovelo do brzog stvaranja velikog broja ljudi miješane krvi.

Izgradnja svjetske sile – konkvistadori

 Konkvistadori ROHM_D279_Cortes_regroups_after_escape_from_tenochtitlanRiječ „konkvistador“ izvedena je od španjolske riječi conquistador koja znači „osvajač“. Ona obilježava vojnike u službi španjolske krune koji su u razdoblju od 16. do 18. st. istražili i osvojili velike teritorije, prvenstveno na američkom kontinentu, a ponekad se taj pojam rabi i za Španjolce i Portugalce koji su djelovali u Oceaniji, Africi i Aziji. Za razliku od mnogih kasnijih valova migranata, konkvistadori nisu bili zemljoradnici i obrtnici u potrazi za boljim životom, već ponajprije vojnici, plaćenici i pustolovi u potrazi za brzom zaradom, a nerijetko i slavom. Većinom su to bili siromašniji plemići (za njih se koristio pojam hidalgo) ili mlađi sinovi plemićkih obitelji koji nisu mogli računati na nasljedstvo. Organizacija i taktike konkvistadora zahtijevale su dugotrajno uvježbavanje koje si nisu mogle priuštiti skupine neprofesionalnih ratnika. Riječ „konkvistador“ ujedno je bila i referenca na rekonkvistu, budući da je borba za širenje katoličanstva u nove zemlje viđena kao nastavak borbe u kojoj su katolici nadvladali muslimane (Maure) u Španjolskoj.
No, valja imati na umu da konkvistadori nisu bili samo osvajači. Njihova neutaživa žeđ za bogatstvom odvela ih je u mnoge daleke krajeve u koje prije nije stupila europska noga. Konkvistadore su slijedili trgovci koji su tražili nove trgovačke rute, misionari koji su širili Riječ Božju među masama domorodačkog stanovništva te graditelji koji su podizali naselja nalik onima u Španjolskoj i Portugalu. Većina lokalnog stanovništva preživjela je konkvistadorske pothvate te se stopila s Europljanima i postupno poprimila novi identitet. To je bilo bitno različito od npr. kolonizacijskih pothvata Engleza i Francuza u Sjevernoj Americi čije su kolonije imale itekako različit karakter i gdje je lokalno stanovništvo uglavnom istrijebljeno. Tako možemo reći da su konkvistadori bili predvodnica snaga koje su oblikovale suvremene latinoameričke države.
Iako su najpoznatiji po osvajanju srednjoameričkih i andskih carstava, prvi val konkvistadora stigao je na Antile, prvenstveno Kubu i Hispaniolu, gdje su otprilike od 1494. do 1515. devastirali i pokorili domorodačko stanovništvo.

Osvajanje Amerike

Dvojica najpoznatijih konkvistadora bili su Hernán Cortés koji je pokorio Asteke u današnjem Meksiku i Francisco Pizarro koji je pokorio Inke u današnjem Peruu. Iako su oni danas gotovo univerzalno poznati, mnogi ne znaju da su zapravo bili rođaci (bratići u trećem koljenu) te da su obojica rođeni u regiji Ekstremadura u Španjolskoj. Cortés se 1519. iskrcao kod današnjeg Veracruza i organizirao marš prema unutrašnjosti. Njegova se vojska sastojala od svega oko 400 konkvistadora, ali je uspio sklopiti savez sa stanovnicima grada Tlaxcale i uz njihovu pomoć osvojiti astečku prijestolnicu Tenochtitlan (danas Ciudad de México). Od 1522. do 1524. osvojio je i prostor današnje meksičke savezne države Michoácan i područja uz pacifičku obalu, a nakon toga su ekspedicije predvođene Pedrom de Alvaradom i Cristóbalom de Olidom poslane u Honduraški zaljev i prostor današnje Gvatemale.
Pizarro je 1531. s Diegom de Almagrom iz Paname krenuo u Peru na čelu svega 180 konkvistadora i 37 konja. Iskoristivši situaciju građanskog rata u kojoj se tada nalazilo carstvo Inka, Pizarro je zarobio i pogubio njihova posljednjeg vladara, Atahulapu, a u studenom 1533. Almagro je osvojio njihovu prijestolnicu u Cuscu. Pizarro je za razliku od konkvistadora u Meksiku osnovao novu prijestolnicu – Limu.
Zatim je na novoosvojeno područje stigao Alvarado, no njega su nagovorili da „proda“ svoju vojsku i brodove Almagru i Pizarru. Tada je nastao sukob između Almagra i Pizarra koji je 1538. prerastao u otvoreni rat. Pizarro je pobijedio, ali nije dugo u tome uživao – 1541. su ga ubili pobunjenici predvođeni Diegom de Almagrom II., sinom konkvistadora i domorotkinje. Konkvistadori su istražili velike dijelove američkog kontinenta i stavili cijelu Južnu Ameriku, osim Brazila, većinu Kariba i velik dio Sjeverne Amerike pod vlast španjolske krune (zauzeli su i dio onoga što se danas smatra Angloamerikom), no koliko je daleko sezala njihova stvarna vlast drugo je pitanje. Uspostavili su dva potkraljevstva – Peru i Novu Španjolsku.

Kolumbovska razmjena

Dugoročne posljedice španjolskih osvajanja bile su goleme. Suvremeni povjesničari često upotrebljavaju pojam „Kolumbovska razmjena“ kao naziv za veliku „izmjenu dobara“ koja se dogodila između Europe i Amerike, počevši od razdoblja velikih osvajanja. Mnoge poljoprivredne kulture, biljke i životinje stigle su preko Atlantika u Europu – krumpir, ananas, puran, suncokret, magnolija, kukuruz, čokolada itd., dok su iz Europe u Ameriku stigle domaće životinje poput koza, konja, goveda, svinja, kokoši te voće i povrće poput jabuka, banana, mrkve, maslina, graška itd. S druge strane, epidemije koje su poharale američke domoroce rezultirale su nestankom radne snage koju su Europljani nadoknadili uvozom robova iz Afrike. Tako je počela jedna od najvećih prisilnih migracija u povijesti. Nakon poraza i uništenja domorodačkih društava počeli su pristizati valovi europskih kolonista koji su se izmiješali s lokalnim stanovništvom i s vremenom izgradili suvremene nacije američkoga kontinenta. Osim toga, „otkriće“ Amerike rezultiralo je preusmjeravanjem mnogih glavnih trgovačkih ruta, čime je nakon višetisućljetnog razdoblja Sredozemlje izgubilo značajku vodećeg svjetskog tržišta.

[box bg=”#” color=”#” border=”#” radius=”0″]„Kada su domoroci ugledali brod kako plovi prema njima, bili su zadivljeni jer tako nešto nikada nije bilo zabilježeno u njihovoj povijesti. Bili su iznenađeni (…), ali su pripremili hranu za Španjolce jer je bilo primjereno strancima pripremiti toplu dobrodošlicu (…) Otplovili su prema brodu na splavima od balze, bez podmuklih namjera ili prijetećeg držanja, već puni radosti i užitka jer su imali mogućnost upoznati takve nove ljude. Lokalni upravitelj Inka rekao je Španjolcima da su „dobrodošli i da se slobodno mogu iskrcati i opskrbiti vodom i drugim potrepštinama bez straha od odmazde (…) Smatrao je da su posjetitelji vrlo racionalni ljudi jer im nisu izazvali nikakvu štetu.“ Pedro Cieza de León[/box]

„Otvaranje“ novoga kontinenta dovelo je i do dotad neviđenih istraživačkih putovanja, koja su bila obilježena gotovo nevjerojatnom hrabrošću i ustrajnošću, ali i okrutnošću i pohlepom. Potraga za bogatstvom i slavom odvela je Almagra na putovanje dugo više od 6000 kilometara kroz puste krajeve Čilea, dok je Hernándo de Soto tri godine istraživao teritorij na kojem je kasnije nastalo čak 12 američkih saveznih država. Gonzalo Pizarro je više od 18 mjeseci putovao preko Andi u današnjem Ekvadoru, tražeći El Dorado, legendarni grad od zlata. Iako nije otkrio zlato, Pizarro je uspio istražiti relativno velik dio Amazone.

Nastajanje koncepta ljudskih prava – de Sepúlveda i de Las Casas

Iako u početku nisu bili sigurni kakve su naravi neobične pridošlice, Asteci su ubrzo ipak shvatili da se ne radi o agentima više sile, već o ljudima koji nisu tjelesno ili duhovno bitno različiti od domorodaca Amerike. S druge strane, većina izvora iz vremena osvajanja upućuje na to da su Inke odmah shvatile da su Europljani „obični“ ljudi. Obje strane u Peruu smatrale su onu drugu racionalnim ljudima.
Ovi su događaji, međutim, imali snažan utjecaj na percepcije svijeta koje su u određenoj mjeri opstale i u svijesti današnjih ljudi. Djela konkvistadora dovela su do velikih rasprava među španjolskim teolozima i političarima o moralnosti osvajanja. Raspravljalo se o temama poput prava domorodaca – jesu li „Indijanci“ ljudi poput Europljana i zaslužuju li ista prava. Nadalje, na red su došla pitanja poput: jesu li Asteci, Maje i Inke civilizacije u skladu s Aristotelovom definicijom iste? Imaju li Španjolci pravo ili čak dužnost preobratiti ih na kršćanstvo i smiju li se pritom koristiti silom?
S vremenom se pokazalo da ipak postoji nemali broj Španjolaca koji su osjećali grižnju savjesti zbog uništenja američkih civilizacija. Upravo se iz takvih ideja razvio prvi pokušaj stvaranja globalnih standarda pravde i ljudskih prava. Rasprave u vezi s time vođene su 1550. u Valladolidu, pred španjolskim kraljevskim vijećem. Humanist Juan Ginés de Sepúlveda podupirao je misiju Španjolske da „civilizira“ domoroce, dok je god to provedeno humano. Pozivajući se na Aristotela, de Sepulveda je domoroce smatrao „nehumanim barbarima koji su smatrali da su ljudska srca najveći dar kojeg mogu prinijeti Bogu.“ Njihova graditeljska i umjetnička dostignuća nisu bila važna u tom kontekstu jer, tvrdio je, čak i pčele i pauci grade strukture koje ljudi ne mogu oponašati.
Njemu se suprotstavio dominikanac Bartolomé de Las Casas, jedan od najvećih pobornika „indijanskih“ prava. On je vijeću predstavio veliki „dosje“ u kojem su bile opisane nepravde i okrutnosti koje su Europljani nanijeli domorocima Amerike. Završio je elokventnom i jednostavnom tvrdnjom: „Čitav svijet je ljudski.“
Njegova je strana odnijela prevagu, a španjolski kralj Karlo V. naredio je obustavu osvajanja dok se njihove moralne implikacije dublje prouče. Nažalost, njegova riječ nije mogla zaustaviti realnost na terenu. Ipak, de Las Casasove tvrdnje su prema nekim mišljenjima inspirirale poznatu UN-ovu deklaraciju iz 1948. Čak su i neki od konkvistadora izrazili žaljenje što su prisustvovali uništenju civilizacija Amerike. Jedan od njih bio je Bernal Díaz, Cortésov sljedbenik koji je pad meksičke civilizacije usporedio s padom Troje.

Komentari