Je li nuklearna bomba uništila Mohenjo Daro?

Razvija li čovjek doista bolje i naprednije društvo ili je njegovo postojanje obilježeno ciklusima stvaranja, uništenja i ponovne izgradnje? Jesu li drevni ljudi bili tehnološki mnogo napredniji, nego što se to obično misli, ali ih je njihova tehnologija dovela do propasti?

Mohenjo Daro najveći je očuvani grad na svijetu iz brončanog doba. Smješten je u donjem toku rijeke Ind, u pokrajini Sind, na teritoriju današnjeg Pakistana. Izgrađen je na uzvisini koja bi nakon bujanja rijeke od srpnja do listopada stršila poput umjetna otoka. Pripadao je indskoj (Harappa) kulturi te je postojao od oko 2600. do 1800. pr. Kr. Na svom vrhuncu imao je najmanje 40.000 stanovnika, prema nekim procjenama i do 100.000. Kasnije je pao u zaborav te je ponovno otkriven tek 1920-ih. Naziv mu se može prevesti kao Brežuljak mrtvih.

Teorija o atomskom uništenju?

Neki su istraživači, poput Davida Davenporta, iznijeli nevjerojatnu tvrdnju – drevni grad uništen je nuklearnim oružjem. Kako bi potkrijepili svoju tvrdnju, citiraju stihove iz Mahabharate:

Gurkha, leteći u brzoj i snažnoj vimani, bacio je projektil nabijen svom snagom svemira. Užareni stup dima i vatre, sjajan poput tisuće sunaca podigao se u svoj svojoj veličanstvenosti (…) Okomita eksplozija s nabreknutim dimnim oblacima (…) oblak dima nastao nakon prve eksplozije oformio je šireće krugove, kao da su se otvorili divovski suncobrani (…) bijaše to nepoznato oružje, željezna munja, divovski glasnik smrti koji je pretvorio u pepeo čitavu rasu Vrišnija i Andhaka. (…) Trupla bijahu sažgana do neprepoznatljivosti. Poispadali su im kosa i nokti; lončarija se polomila bez vidljiva uzroka, a ptice pobijelile. Nakon nekoliko sati sva hrana bijaše zatrovana (…) bježeći pred vatrom vojnici su se bacali u potoke kako bi oprali sebe i svoju opremu.

Pobornici teorije o drevnom nuklearnom ratu ističu i anomalije među materijalnim ostatcima Mohenja Dara. Otkopani su kosturi nasred ulica u pozama koje sugeriraju iznenadnu i nasilnu smrt, a mnogi drugi pokazuju znakove da su pokopani na brzinu. Ostali su čitavi unatoč tome što su tisućljećima bili izloženi truljenju i strvinarima. Nadalje, na njima ne postoje tragovi udaraca hladnim oružjem. Na jednoj točki u gradu postoji tzv. epicentar, mjesto u čijoj se blizini nalaze kristalizirani ostatci raznih predmeta. Izgledaju kao da su rastopljeni pod utjecajem velike temperature nakon čega se masa stvrdnula uslijed brza hlađenja. Ruski znanstvenik Aleksandar Gorbovski u knjizi Zagonetke stare povijesti (1966.) tvrdi da je barem jedan od kostura pronađenih na području Mohenja Dara pokazao 50 puta veću dozu radioaktivnog zračenja, nego što bi trebao imati.

Odgovor skeptika

Mnogi su znanstvenici istaknuli da u teoriji o nuklearnom uništenju postoje brojne rupe. Navedeni citat ne potječe iz cjelovita prijevoda Mahabharate, već iz netočnih prijevoda citiranih u Le Matin des magiciens, knjige o okultizmu, alkemiji i teorijama zavjere iz 1960. godine. U izvorniku je opisana katastrofa nije posljedica rata, već zlo znamenje – ljudima ne ispadaju kosa i nokti zbog zračenja, već ih grizu glodavci, vojnici se ne kupaju u vodi zbog djelovanja zračenja, a hrana se kvari zbog crva. Opisi vimana, letećih bojnih kola, neke stručnjake navode na zaključak da je riječ o avionima ili drugim letjelicama, ali leteći predmeti postoje u mnogim legendama i mitovima (sjetimo se letećih tepiha iz bliskoistočne predaje). Još jedan problem s citatima iz Mahabharate je njena starost. Naime, vjerojatno je napisana više od 1000 godina nakon propasti civilizacije doline rijeke Ind.

Postoje i problemi s materijalnim dokazima. U gradu je pronađeno svega 44 kostura, a pomnije čitanje arheoloških izvora pokazuje da su samo na nekima prisutni znakovi iznenadne smrti. Štoviše, mnogi su bili pokopani i to objašnjava zašto ih nisu dograbili strvinari. Kosti su dobro očuvane jer u Mohenju Daru prevladava vruća i suha klima. Još veći problem je različita starost kostura – prema procjenama kosti potječu iz razdoblja dugog do 2000 godina. Neka tijela pronađena na ulicama zapravo su tamo pokopana prije nego su ulice izgrađene.

Obrtnici koji su obrađivali staklo, odbacivali su loše izrađene staklene predmete dok su još bili vrući. Zbog visoke temperature takav se odbačeni predmet stopio s okolinom. Nakon što bi se ohladio, nastao je neobičan spoj različitih materijala. Vjerojatno je najveći problem s teorijom o nuklearnom napadu činjenica da su zgrade od zemljane opeke visoke do 4,5 metara uglavnom ostale čitave. Što se tiče navodne radioaktivnosti kostura jest da radioaktivni materijali u atomskim bombama imaju relativno kratak poluživot – nije moguće da je spomenuto tijelo bilo toliko radioaktivno više od 3700 godina nakon eksplozije. 

Iako civilizacija doline Ind vjerojatno nije posjedovala nuklearno naoružanje, ostala su još mnoga neodgovorena pitanja oko Mohenja Dara kao njena najimpozantnijeg središta. Ako ju nije uništila atomska bomba, je li možda riječ o djelovanju neotkrivenog vulkana ili udaru meteorita? Jesu li poplave rijeke Ind uzrokovale širenje bolesti poput kolere? Je li stanovništvo pobjeglo prije dolaska stranih osvajača? Ako nije bio poprište pokolja, odakle onda gradu ime Brežuljak mrtvih?

Piše Boris Blažina

Više o temi možete pročitati u 13. broju časopisa History.info

Komentari