Hetiti – zaboravljeno carstvo na pograničju Azije i Europe

Prostor današnje Turske jedna je od kolijevki civilizacije. Narodi drevne Anatolije nisu iza sebe ostavili monumentalne građevine poput egipatskih piramida ili mezopotamskih zigurata, niti je tamo pronađen posebno velik broj drevnih pisanih tekstova. Ali ostatci velikih urbanih naselja i zapisi u arhivima drugih naroda svjedoče o važnosti tih starih civilizacija.

Hetiti su do prije otprilike 120 godina bili gotovo posve nepoznat narod. U Bibliji se spominju na nekoliko mjesta, ali uglavnom samo pri nabrajanju raznih naroda i plemena Bliskog istoka, i to pod različitim imenima – Hitim, Hetejci ili Hetiti. Lijepa Bat-Šeba u koju se zaljubio kralj David, bila je supruga nekog Hetita. Postoji i spomen da je njihova vojska bila ravnopravna onoj egipatskoga faraona, što je jasan pokazatelj njezine moći. No, malo je tko ozbiljno shvaćao taj navod prije nego što je na znanstvenu scenu stupio Archibald Sayce, otac asirologije. On je shvatio da su brojni hijeroglifski natpisi iz Sirije i drevne ruševine od Anatolije do Palestine ostatci nekad moćne hetitske civilizacije.

Otkriće zaboravljene civilizacije

Prva važna potvrda Sayceove teze bio je pronalazak arhiva Amenofisa IV. (Ehnatona), egipatskog faraona koji je nakratko uveo monoteizam u drevni Egipat, u Tell el-Amarni na Nilu 1887. godine. Pronađena je faraonova korespondencija s hetitskim kraljevima čime je potvrđeno da su Hetiti bili civiliziran narod i značajna politička sila u 14. st. pr. Kr. Otprilike u isto vrijeme pronađeno je nalazište kod Bogazkalea u središnjoj Turskoj (oko 160 kilometara istočno od Ankare). Arheološkim istraživanjima pokazalo se da su hrpe kamenja kod kojih su pastiri vodili ovce na ispašu zapravo ostatci Hattuše, impozantne prijestolnice velikog hetitskog carstva. U obližnjim špiljama pronađeni su reljefi visoki do 2,5 metara koji su prikazivali niz od 65 božanstava s hijeroglifskim natpisima. Koristeći se podatcima iz Tell el-Amarne, arheolozi su pronašli hetitski kraljevski arhiv napisan klinastim pismom na oko 10.000 glinenih pločica. Hetitski jezik dešifrirao je češki asirolog Bedrich Hrozny već tijekom Prvoga svjetskoga rata te je ustanovio da je – usprkos očekivanjima mnogih znanstvenika – zapravo riječ o indoeuropskom, a ne semitskom jeziku. Uz njihov materinji jezik (koji su Hetiti zvali nesijskim), pokazalo se da su se Hetiti služili sumerskim kao jezikom znanosti i obrazovanja (imao je sličnu ulogu poput latinskoga jezika u Europi nakon pada Rimskoga Carstva), akadskim kao tadašnjim jezikom diplomacije u Mezopotamiji te hatskim jezikom tijekom nekih vjerskih rituala (to je bio jezik anatolskih prastanovnika nepoznatog podrijetla). Pisali su klinastim pismom koje su preuzeli od Akađana i prilagodili svojim potrebama. Od Asiraca su preuzeli karakteristične cilindrične pečate. Prema sačuvanim reljefima, Hetiti su bili ljudi srednjeg rasta i zdepaste građe, često s kukastim nosovima.

Seoba Hetita

Odakle potječe taj zagonetan narod? Hetiti su bili došljaci u Anatoliji, ali su u svoju kulturu inkorporirali mnoge kulturne tekovine starosjedioca, među kojima su najbrojniji bili Hatti i Hurijci. Ne znamo kada se točno dogodila ta seoba – postoje samo tvrdnje zasnovane na nedovoljnim dokazima prema kojima se to dogodilo negdje između 23. i 19. st. pr. Kr., kada se u akadskim izvorima pojavljuju zapisi o trgovini s lokalnim vladarima u Anatoliji, za koje neki smatraju da su bili hetitskog podrijetla. Nije poznato čak ni odakle su došli – s Balkanskoga poluotoka ili preko Kavkaza? Vjerojatno se nije radilo o velikoj seobi i osvajanju, već o dugotrajnom i postupnom prodiranju zemljoradničkog stanovništva koje je išlo trbuhom za kruhom, tražeći plodniju zemlju. Štoviše, u hetitskoj predaji ne postoje tragovi nomadskog načina života, a u početku se nisu koristili konjskim zapregama, magarcima ili devama, već samo kolima koja su vukli volovi. Teško je, dakle, vjerovati da je riječ o nomadima poput onih koji su oko 2500 godina kasnije svojom seobom srušili Zapadno Rimsko Carstvo. Jedini trag o pradomovini Hetita sačuvan je u jednoj njihovoj molitvi u kojoj se spominje da se “Sunce podiže iz mora“, što znači da je na istočnoj strani njihove pradomovine nekada bilo more, ali je li riječ o Kaspijskom jezeru, Crnom moru, Egejskom moru itd. možemo samo nagađati.

Postanak hetitske države

Prvi nedvojbeni trag o prisutnosti Hetita u Anatoliji potječe iz otprilike 1750. pr. Kr., a riječ je o staroasirskome tekstu u kojemu se spominje Pithana, vladar Kuššare (ovaj lokalitet još uvijek nije pronađen) i njegov sin Anitta. O njima je sačuvano još nekoliko svjedočanstava – kratak tekst na hetitskome jeziku te natpis na jednom željeznom bodežu, na kojem je asirskim klinastim pismom ispisano ime Anitta. U tekstu se spominje da je Pithana zauzeo Nešu i osnovao novu dinastiju. To je klasičan primjer teksta kojim se neki novi kralj predstavlja kao izvršitelj božanske volje i svojim natpisom odaje počast božanstvu koje mu je pokazalo put do pobjede – slične natpise sastavljali su i mezopotamski vladari. Spomenuti tekst sadržava i prvi spomen Hattuše, monumentalne prijestolnice Hetitskoga Carstva. Anitta se hvalio kako ju je razorio te je prokleo svakoga tko se u budućnosti ondje naseli (“Ako iza mene bude kralj i ponovno napuči grad Hattušu, toga neka uništi nebeski bog vjetrova“). Njegovi ga nasljednici očito nisu ozbiljno shvatili jer su Hattušu pretvorili u svoju prijestolnicu, a jedan od njih čak je uzeo vladarsko ime Hattušili. Mogući razlog za odabir Hattuše jest namjera da se vladari što brže stope s Hattima, čije je središte bilo upravo u tom gradu. I doista, Hetiti su se toliko izmiješali s lokalnim stanovništvom da su preuzeli njihovo ime, odnosno prilagodili ga svojem jeziku. Izvorno ime kojim su Hetiti nazivali sami sebe nije nam poznato.
Gospodarstvo hetitske države temeljilo se na poljoprivredi (pšenica i ječam). Osim toga, bavili su se pčelarstvom i stočarstvom (goveda, ovce, koze i svinje). Glavno prijevozno sredstvo postali su magarci, a najčešći ljubimci psi. U gradovima su izrađivali novčiće od srebra i bavili se obradom metala, lončarstvom, postolarstvom i drugim obrtima.