Heinrich Schliemann ipak nije prvi otkrio Troju?

Čuveni grad pred kojim su se borili i pali veliki junaci grčkih legendi poput Ahila i Hektora opčinjavali su ljude tisućljećima nakon što je razoren. Iako jeIlijada sastavni dio opće kulture u Europi, pojavom znanstvene historiografije u 18. stoljeću povjesničari su počeli gledati Troju kao grad koji postoji samo u legendama. Prošlo je više od sto godina prije negoli je spektakularnim otkrićem dokazano da su u krivu.

Antički pisci često su spominjali Troju. Prvi i najpoznatiji je, dakako, veliki pjesnik Homer, autorIlijade, jednog od temeljnih djela zapadne književnosti. Herodot, nazivan Ocem Povijesti, govori o Troji i Trojanskom ratu kao povijesnim činjenicama, iako tvrdi da Homer nije bio sasvim precizan u opisima pojedinih događaja. Čak i povjesničar Tukidid, inače poznat po kritičkom i znanstvenom pristupu, rekao je da je Trojanski rat znamenitiji od svih prethodnih ratova. Troju spominju i poznati antički geograf Strabon te tragičar Eshil. Ne postoje, međutim, izvori o Troji nastali u vrijeme dok je grad živio – Homerovo djelo zapisano je oko četiri stoljeća nakon razaranja grada.

Grad je prema legendi dobio ime prema utemeljitelju Trosu, unuku kralja Dardana – zato Homer Trojance naziva i Dardancima, a prema njima je ime dobio i prolaz Dardaneli. Drugo ime grada, Ilion, potječe od Trosova sina Ila, a spominje ga već Homer – otud dolazi nazivIlijada.

Gdje se nalazi?

Bez obzira na brojne spomene drevnog grada, njegova točna lokacija ostala je nepoznata do 19. stoljeća. Vjerovalo se da je smješten na zapadnoj obali Male Azije, ali većina je vjerovala da se nalazio južnije od Hisarlika, mjesta koje je danas  općeprihvaćeno kao lokacija povijesne Troje. Pronalazak grada otežavala je činjenica da je naselje opisano uIlijadi uništeno, a u antičkim je izvorima – koji često nisu vjerodostojni što se tiče detalja – stajalo da su na tom mjestu Grci kasnije izgradili grad Ilios, kojeg su Rimljani zauzeli i preimenovali u Ilium. I taj je grad, međutim, nestao iz izvora već krajem starog vijeka.


Sjećanje na drevni grad junaka nastavilo je živjeti u srednjem i novom vijeku. Primjerice, španjolski putopisac Pedro Tafur posjetio je područje oko Hisarlika u 15. stoljeću i zapisao: „Putovao sam dva dana kopnenim putem do mjesta za koje kažu de je bilo Troja, ali nisam pronašao nikoga tko mi je mogao dati podatke o njemu, pa smo stigli u Ilium, kako ga zovu. Ovo je mjesto smješteno na obali nasuprot luke Tenedos [otočić blizu ulaza u Dardanele]. Cijeli je krajolik prepun sela, a Turci smatraju drevne zgrade relikvijama i ništa ne uništavaju, nego svoje kuće grade pored njih. Ono što me navelo da uvidim da je ovo doista drevna Troja bile su velike porušene zgrade kao i velik broj komadića mramora i kamena, te obala i luka Tenedosa nasuprot nje, kao i veliko brdo koje je vjerojatno nastalo rušenjem kakve ogromne građevine.“

Kao i mnoge druge, Pedra su zavarali istaknutiji helenistički i rimski ostatci blizu moderne obale. Pojavom prosvjetiteljstva i rigoroznijih znanstvenih pristupa sve više ljudi počelo je sumnjati da je Homerova Troja ikad postojala. Nisu bili u pravu.

San dječaka?

Heinrich Schliemann
Heinrich Schliemann

Danas se kao pronalazač Troje obično navodi njemački gospodarstvenik i arheolog-amater Heinrich Schliemann. Iako je tvrdio da se još kao dječak, nakon što je ugledao sliku Homerovog grada u jednoj knjizi, odlučio da ga mora otkopati, danas mnogi stručnjaci sumnjanju u autentičnost te priče, smatrajući da ju je Schliemann izmislio radi dodatnog publiciteta. Prva osoba koja je predložila brdo Hisarlik kao moguće mjesto drevne Troje je novinar Charles McLaren 1822. godine, ali gotovo ga nitko nije shvatio ozbiljno. Njegovu je tezu 1868. preuzeo arheolog-amater Frank Calvert, otkupio dio zemljišta na kojem se Hisarlik nalazio te započeo iskopavanja. Igrom slučaja susreo se s Heinrichom Schliemannom, koji se zainteresirao za njegova istraživanja.

Schliemann je u kolovozu 1870. započeo prva ekstenzivna iskopavanja na području Hisarlika, na središnjem dijelu brda. Riječima jednog kolege „najsretniji čovjek koji je ikad zabio lopatu u zemlju“ ubrzo je doista pronašao grad. Među ostatcima je Schliemann otkrio veliku ostavu nakita i drugih vrijednih predmeta, koje je nazvaoPrijamovim blagom. Uskoro su u novinama svanule fotografije njegove supruge Sophie ukrašeneHeleninim draguljima. Kako bi došao do grada za koji je smatrao da je Homerova Troja, Schliemann je prokopao kroz slojeve grada iz brončanog doba (1700. 1200. pr. Kr.). Učinio je to prilično nestručno i nanio nenadoknadivu štetu nalazištu. Kopao je do sloja danas poznatog kao Troja II, zapravo više od 1000 godina starijeg od Homerove. U svojoj želji da dosegne Prijamov grad uništio je ostatke građevine koja je vjerojatno bila Prijamova palača. Nadalje, nikad nije adekvatno javno valorizirao Calvertovu pomoć. Ipak, svakako mu treba priznati da je prvi dokazao postojanje grada – zapravo 7 slojeva grada na istom mjestu. Nadjenuo im je imena Troja I – Troja VII.

Schliemann je do 1890. izvršio ukupno 9 otkopavanja. Rad je nastavio njegov kolega Wilhelm Dörpfeld 1893. – 1894., otkrivši još dva sloja grada, a zatim ekipa sa Sveučilišta u Cincinnatiju pod vodstvom Carla W. Blegena 1932. – 1938. godine. Nova serija istraživanja počela je tek 1988. i trajala do 2005. godine, a predvodio ju je Manfred Korfmann sa Sveučilišta u Tübingenu.

Piše: Boris Blažina

Komentari